Napokon, nakon cijele godine planiranja i čekanja, konačno smo krenuli prema Tolminu. Za mene treća godina hell over paradisea, i naravno već sam si pripremila kabanice, dugu odjeću i čizme…kad ono, surprise…Ove godine su stvarno bili pakleni metal praznici – pakleno vrući! No, da ne duljim…bacam se odmah na ovogodišnji, možda malo slabiji program za razliku od prethodnih godina (barem što se mog ukusa tiče), ali svejedno s dobrim i ugodnim iznenađenjima.

 

PRVI DAN – Utorak, 12.07.

Naravno, uz već standardno kašnjenje (ipak treba dovući guzicu iz slavonije), propustila sam otvaranje festivala. Ove godine ta čast je pripala švicarskom folk metal bendu Abinchova. Nakon višesatnog mučenja s postavljanjem šatora i iživljavanja nad jadnim čekićem, čim sam zakucala zadnji šatorski šaraf u onu nezahvalno suhu zemlju, otrčala sam dolje. Taman sam stigla kad je Brujeria silazila sa stagea. I nisam ni njih uspjela čuti, ali s obzirom da su im u bendu Walker iz Carcassa i basist iz Napalm Deatha, ako ne dobro, sigurno zvuče brutalno. Nakon njih Moonspell. S obzirom da sam fan njihovih ranijih uradaka i demoa, ugodno me iznenadilo što su svirali Alma Mater i Vampiria s Wolfhearta, i nekoliko stvari s Irreligiousa (Opium i Full Moon Madness), a pogotovo kad je Fernando zapjevao Mephista. Odličan zvuk, svaki instrument se čuo baš kako treba, a tek Fernandov dubok i prodoran clean vokal, na momente growl ili vrišteći. Tek se na Arch Enemy skupilo ljudi, vjerojatno zbog užasne vrućine tijekom cijelog dana. Nastup im je manje više bio kao i prošle godine na Magic Circle festivalu u sklopu Metalcampa: Angela je opet pokazala svoje začuđujuće glasovne sposobnosti, i standardno, publika se u punom sjaju pokazala tek na Nemesis. Australski hard rockeri Airbourne došli su na red kao glavni headlineri prve večeri. Dečki su bili odlično raspoloženi i energični, cijelo vrijeme su nabrijavali publiku i neumorno skakali s jednog kraja pozornice na drugi. Nisam ih nešto pretjerano prije slušala, tako da ih nisam imala s čime uspoređivati, ali ovo što sam sada čula odlično je zvučalo, u stilu Ac/Dc-a i mogu reći da su nam priredili pravi rock ‘n’ roll show, koji je publika odlično prihvatila. Za vrijeme Airbournea, na second stageu svirali su varaždinski Cold Snap, kojima sam uletila taman na zadnju pjesmu Bongo Bong, i vidjela da su odlično prihvaćeni od strane ne tako malobrojne publike. Kraj prve večeri zaključili su Death Angel. Nakon što sam ih pogledala u Zagrebu, mogu reći da se ovdje i nisu baš iskazali. I čini mi se da je Mark malo previše tulumario noć prije, jer mu je glas na visokim dionicama stalno pucao i imao je dosta falševa. Set lista je bila ok, obuhvatili su cijeli svoj opus: Seemingly Endless Time, Thrown To The Wolves, bila je tu i lagana Veil Of Deception, zatim i legendarna Heaven And Hell otpjevana u čast Ronnie James Diu. Sve u svemu, bilo mi ih je drago opet vidjeti, jer su stvarno super i odlično praše old school thrash. Dečki su vrlo otvoreni i komunikativni, pa su se poslije nastupa zajedno opijali s publikom i fanovima.

 

DRUGI DAN – Srijeda, 13.07.

Slovenski folk metalci Brezno otvorili su drugi dan festivala na main stageu, a poslije njih sludge metal bend Kylesa iz Georgie. Od njemačkih power metalaca Brainstorm jedino sam uspjela uhvatiti Highs Without Lows jer je bilo prevruće da bih se duže zadržavala, i nisam bila jedina s obzirom da ih je gledalo jako malo ljudi. Katatonia mi je odličan bend, no u ovu priču baš se i nisu uklopili. Njihova doom atmosfera i glazba, te statična ekipa na pozornici rezultirali su nezainteresiranom publikom, osim onih najvećih fanova u prvih par redova. Najviše su ovacija dobili na My Twin i July. Nakon njih, totalni presjek što se tiče atmosfere u publici. Thrash – death nizozemci Legion of the Damned uspjeli su dići mnogobrojnu rulju na noge. Pjevač Maurice stalno ih je ohrabrivao i nagovarao na wall of death. Wintersun je nakon nekoliko gostovanja na metalcampu, ove godine dobio i status headlinera. Unatoč činjenici da su iz hladne Finske i da u svojim melodičnim death – folk pjesmama tematski dotiču hladnoću i zimu, nimalo nas nisu uspjeli ohladiti. Set lista uglavnom se sastojala od stvari s prvog albuma (Winter Madness, Death And The Healing, Starchild…), a stvar The Way Of Fire  predstavili su kao novi materijal, unatoč tome što je snimljena još 2006-te. Drugu večer festivala zatvorili su amerikanci Mastodon, koje sam propustila na njihovom nedavnom koncertu u Hrvatskoj, mada i ne plačem pretjerano zbog toga. A sudeći po reakcijama publike, ni oni nisu bili baš pretjerano oduševljeni njihovim nastupom i set listom, jer ih je relativno malo ljudi gledalo, i nisu bili baš neki od akcije. Samo su navjeći fanovi u prvih par redova u zanosu pratili koncert.

 

TREĆI DAN – Četvrtak, 14.07.

Treći dan na glavnoj bini otvorio je i jedan hrvatski, točnije zadarski bend Rising Dream. Iako se predstavljaju kao death bend, osjete se i elementi powera i thrasha. Ovdje su nam predstavljali svoj zasad jedini album Failed Apocalypse, a odsvirali su i nešto novog materijala čime su nam najavili da vrlo skoro možemo očekivati i drugi album. Iduće što sam uspjela uhvatiti bio je Trollfest. Vrlo zanimljiva norveška sedmorka, koja svoju glazbu, inspiriranu finskim bendom Finntroll, karakterizira kao istinski norveški balkan metal. Ni meni isprva nije bilo jasno dok ih nisam čula, i naravno nisam mogla odoliti pa su mi ruke same krenule prema gore ‘odvrtati žarulje’, hehe baš sam seljak – veseljak. Nakon njih finski melodic power bend Thaurorod, na kojem su se ljudi razišli i bilo ih je puno manje nego na bendu prije. Iskreno, nikad prije nisam čula za njih, ali ovo što su predstavili ovdje je bilo sasvim ok, mada ne preferiram baš previše ovakav žanr glazbe, ali svidjela mi se njihova uvježbanost i kako kompletno zvuče kad su na stageu. Još jedan bend u folk štihu – Die Apokalyptischen Reiter. Odlična kostimografija, mada se pjevač mogao malo i zakopčati, s obzirom na njegov ljubavni tepih koji cijelo vrijeme bode u oči. Ljudi su i više nego zadovoljno pozdravili njihov bogati glazbeni i scenski nastup s odličnim kostimima poput svećeničkih ili sado – mazo odijela, mnoštvo efekata i konfeta u obliku zvijezdica. Tu je i odličan performans benda koji je cijelo vrijeme neumorno skakao, pogotovo simpatični pjevač Fuchs s osmijehom na licu tijekom cijelog nastupa uz odličnu interakciju s publikom. Finski melodic death bend Kalmah je nakon prošlogodišnjeg nastupa pred mnogobrojnim fanovima na malom stageu ove godine zasluženo kročio na glavnu binu, i dobro nas je zagrijao za Slayer. I napokon, nakon godina i godina čekanja da ih vidim, legende su se pojavile. Ruke su mi se tresle kad su krenuli izlaziti na stage, pogotovo kad sam vidjela Kinga. Odmah su krenuli prašiti World Painted Blood, i rulja je od prvog riffa odmah krenula divljati. Očekivano, ovo je bio najposjećeniji bend festivala, i ako nisi došao ranije, teško da si mogao naći mjesto u prvih nekoliko desetaka redova. Set listom sam stvarno bila oduševljena: čula sam i War Ensemble i God Hates Us All, Dead Skin Mask, South Of  Heaven, Mandatory Suicide i tašun tašun tanana tanana tanana – Raining Blood. Seasons In The Abyss mi je jedna od najdražih, jer sam nju prvu čula ikad od Slayera, još dok sam kante po pijesku vukla. Međutim, nisam baš bila oduševljena kako je zvučala uživo. Al’ nebitno, to je fucking Slayer, šta ja prigovaram uopće?! Gary Holt, inače iz Exodusa, bio je i više nego solidna zamjena Hannemanu, samo što se njegova gitara na trenutke nije čula od preglasnih Kerryevih solaža. Na kraju su svirali Angel Of Death, i preko 12000 ljudi stvorilo je vrhunsku atmosferu i skakalo i za bend, pošto nisu bili baš previše aktivni na stageu. Sve u svemu, vrhunsko i profesionalno odrađen nastup legendi, i još jedan prekrižena želja na popisu bendova koje moram vidjeti. A nakon njih, još jedan bend za skakati s bine na glavu – Watain. Njihov zadnji album Lawless Darkness me naprosto oduševio, nisam mogla vjerovati koliko raznolikosti, skakanja iz jednog u drugi ambijent, kakve solaže, prelijepih melodičnih gitarskih dijelova. Odmah su krenuli rokati s Malfeitorom, zatim Storm Of The Antichrist, Reaping Death i na moje veliko čuđenje, s obzirom da imaju samo 45 minuta svirke, ugurali su Waters of Ain koja traje skoro 15 minuta. Jedna od najljepših ne pjesama, nego ideja za takvo nešto. Kad sam ju prvi put čula nisam mogla vjerovati odakle im je toliko toga palo napamet staviti samo u jednu pjesmu. Iako, uživo nije zvučala tako dobro. Teitan je totalno usrao onu prelijepu dugačku solažu. Velika im je pohvala za scenografiju: svijetla su cijelo vrijeme bila crvena, sve je bilo puno vatre i imali su odličan corpse paint.

 

ČETVRTI DAN – Petak, 15.07.

Predzadnji dan prvo smo krenuli gledati latvijski gothic bend Heaven Grey, koji su nam btw bili odlični susjesi u kampu, no pošto su bile neke promjene u rasporedu, prije njih je svirao slovenski black/death Kreation Kodex. Kad je Masha sva izgorjela u licu izašla sa svojom veselom ruskom ekipicom iz Arkone, rulja se samo odjednom stvorila ispred stagea. Masha je veselo u njihovim pagan folk ritmovima Goi Rode Goi, Yarilo, Stenka na Stenku i ostalih pjesama cijelo vrijeme poticala publiku na neumorno plesanje i skakanje. Zaštitari su imali pune ruke posla, s obzirom na to da su ljudi stalno surfali po publici i onda ih istovare u foto pitu. Suicidal Angels isto su napravili pravi show, doduše pred puno manje ljudi nego na Arkoni. Ovaj relativno mladi grčki bend ima već tri studijska albuma iza sebe, a ovdje su nam uglavnom svirali stvari s njihovog najnovijeg albuma Dead Again, poput Bleeding Holocaust, Violent Abuse, Reborn in Violence…a našlo se tu i starijih stvari poput Apokathilosis koju su zadnju odsvirali. Njemački folkeri In Extremo isto je imao odličan scenski nastup, pun vatrometa i prskalica. Nastup su otvorili pjesmom Sterneneisen, zatim su nastavili dalje sa Frei Zu Sein, Herr Mannelig, Stalker, Viva la Vida da bi završili svoj odličan nastup popraćen brojnim fanovima s pjesmom Omnia Sol Temperat. Stvarno presuper uživo zvuče, pogotovo one njihove gitare s bijesnim, ali jednostavnim riffovima ponekad u stilu Rammsteina pomiješane sa zvukovima gajdi i ostalih instrumenata. Još jedan veliki headliner festivala Blind Guardian, isto tako prikupio je veliki broj posjetitelja. Nikad ih nisam gledala uživo, ali po reakcijama drugih skužila sam da im je ovo jedan od slabijih nastupa. Nastup su počeli sa hitom Sacred Worlds, a između ostalih su pjevali i Welcome To Dying, Majesty, Nightfall na kojem je cijela publika imala ruke u zraku, zatim pjesmu Silence koja je prema riječima pjevača posvećena djevojčici po imenu Cassandra. Meni su bili pomalo dosadnjikavi, možda jer sam bila iscrpljena od prethodnog dana, a pogotovo su me uspavali kad su pjevali inače prelijepu baladu The Bard’s Song, pa sam uspjela i zakljucati na amperiću na kojem sam sjedila. Ali zato nisu bili dosadni publici koja im nije dala da siđu s pozornice, pa su na njihov nagovor malo produžili svoj nastup. Zadnja im je bila Mirror Mirror. Od tolike pospanosti nisam na kraju ni uspjela pogledati Mercenary.

 

PETI DAN – Subota, 16.07.

Prvo sam pogledala švedski melodic death bend Avatar, no i nisu mi bili baš neki. Isto švedski bend Steelwing, ali izričito heavy nastrojeni, u uskim tajicama i raščupanih glava  u stilu hair metala 80-ih zaintrigirao me još prošle godine kad sam ih vidjela na metalcampu, pogotovo ekstremno visoki glas i skičanje pjevača. Nakon njih potpuno drugi film – Belphegor, sa svojim krvlju obojanim licima, životinjskim kosturima na bini i prljavo brutalnim black pjesmama. Još jedan bend zbog kojeg sam došla na metalcamp, odnosno lik iz tog benda Glen Benton i Deicide. Došla sam ga vidjeti samo zato jer me zanimalo jer mu se još vidi onaj križ na čelu, hehe, šalim se. No nisam previše ni očekivala od ovog benda, s obzirom na to da nije to više Deicide bez braće Hoffman. Totalno su traljavo sve odsvirali, Benton je pjevao doslovno preko kurca (pardon na izrazu) pa je u nekim pjesmama poput Dead By Dawn, Kill The Christian i Children Of  The Underworld samo mrmljao refren sebi u bradu. Izrazito me naljutio i njegov stav prema publici, ono ko vas šiša, ja sam u Hellsima i ja sam najveća faca na svijetu. Scenski nastup i kontakt s publikom je bio nula, samo su došli i odradili to automatski. Glen se publici samo obraćao kad je najavljivao naslov svake pjesme, i cijelo vrijeme je imao naočale, a kad ih je skinuo rekao je da smo svi izgorili kao na roštilju. Zadnje su pjevali stare Lunatic Of  Gods Creation i Sacrificial Suicide s prvog albuma Deicide iz 1990. Jedini tko je zaslužio sve pohvale je ultra brzi bubnjar, koji je totalno razvalio. Amorphis je skupio puno ljudi koji su uživali u njihovim starim i novim folk melodijama. Prvu su pjevali The Smoke, a zatim su na moje preveliko oduševljenje otprašili Against Widows. S Elegya su još svirali i My Kantele. Predstavili su nekoliko pjesama i s njihovog zadnjeg albuma poput Crack In A Stone. Set lista im je stvarno bila bogata, od najstarijih do najnovijih albuma, i svatko je mogao biti zadovoljan. Zadnju su odsvirali House Of  Sleep. Poslije njih došli su na red Accept koji su pokazali da su još uvijek u vrhunskoj formi, unatoč više od tri desetljeća postojanja. Odlično su zagrijali publiku prije Kreatora svojim Balls To The Wall, Metal Heart, Aiming High… pokazali su nam kako je heavy metal prije zvučao i kako bi trebao uvijek zvučati. Čast zatvaranja, ovogodišnjeg, osmog po redu Metalcampa pripala je njemačkim bogovima thrasha Kreatoru, koji su već postali standardni line up festivala (ovo im je četvrta godina, ali po svemu sudeći najbolja dosad). Napravili su takav show, i najveći i najmnogobrojniji circle pit na cijelom festivalu. Njihova ‘ekstremna agresija’ odjekivala je cijelom tolminskom dolinom. Ekipa iz benda odlično je bila raspoložena i energična tijekom cijelog nastupa, a Mile je bio i više nego za interakciju s publikom, što se i osjetilo s obzirom da im je publika pružala odličnu potporu. Doslovno su otprašili prvo Hordes of Chaos, Pleasure To Kill, Phobia, Enemy Of God, Extreme Agression i na kraju Flag Of Hate. Odlična im je bila i pozornica, koju su kompletnu izmijenili, imali su čak i stepenice na koje su se stalno penjali, a iza je bio i video wall sa različitim stvarima. Stvarno nastup za pamćenje i definitivno kraljevsko zatvaranje festivala.

 

Što na kraju reći osim : vidimo se i sljedeće godine!!!

Izvještaj:
Ana Rudec

Fotografije:
Ana Rudec
Slavica Rudec
Matilda Rudec