Bearstone festival – atraktivna kombinacija netaknute prirode, psy vizuala i stoner rocka

Tehnički gledano, za ovogodišnje izdanje Bear Stone festivala možemo reći da je zapravo prvo, uzevši u obzir da se prethodne godine (Bear Stone Year Zero) nije naplaćivao upad. Za sve one koji nisu još čuli, Bear Stone je dvodnevni festival smješten u prekrasnom kanjonu rijeke Mrežnice nedaleko od Slunja, posvećen uglavnom stoner/doom glazbi.

Filozofija samog festivala apsolutno je nepretenciozna, glavni adut i ‘headliner’ je i vjerojatno će uvijek i biti ta prekrasna lokacija koja osvaja na prvi pogled – tirkizna Mrežnica, okolno zelenilo, slapovi… Uz to, svi su opušteni, i bendovi i posjetitelji, prijateljski raspoloženi, tako se oba dana festivala moglo sretati članove bendova kako casual šetaju, kupaju se u Mrežnici i druže s posjetiteljima, čak je bilo poprilično zanimljivo i na afterpartyju pored jam stagea koji je trajao do zore.

DAN PRVI

Čast otvaranja festivala pripala je riječanima The Freak Folk of Mangrovia, koje nažalost nismo uspjeli uhvatiti jer jbg, petak je, radi se, a dug je put iz Slavonije do Slunja. Ova četveročlana ekipa sama za sebe kaže da zajedno uz njihovu glazbu dolazi i pripadajuća filozofija te sebe nazivaju kozmičkim druidima koji svojom neobičnom glazbenom ekspresijom istražuju same rubove prostranstava prostora i vremena.

Zatim su binu zauzeli talijanski Mr. Bison – heavy psychedelic prog trio koji nam se predstavio s presjekom njihovog dugogodišnjeg glazbenog opusa kroz dosad objavljena četiri albuma, a na stageu su najavili i skorašnji izlazak novog albuma.

Nakon njih još jedne domaće snage, dobropoznato i respektabilno ime hrvatske underground rock scene sa sjedištem u Zagrebu – Cojones – za vrijeme čijeg se nastupa već solidno popunio prostor ispred bine. Naravno, ovo nije prvi put da ih gledam, i apsolutno nikad me ne razočaraju, eventualno možda krivicom tonca. Nije ni čudo s obzirom da dečki imaju natučenih milja s raznih turneja diljem Europe i dobro su potkovani. Ova moćna fuzija glazbenog talenta, moćne tutnjave, groovea i čiste energije bila je savršeni come-back nakon petogodišnjeg hiatusa.

Cojones

Neposredno zagrijavanje pred nastup samih headlinera izveli su engleski masteri dooma – Conan. Slobodno mogu reći, ova trojka jedan je od žešćih bendova ovogodišnjeg lineupa., i baš ono….my cup of tea, taman za moju izmučenu mračnu dušu. Mix jednostavnih, ali moćnih i žestokih riffova i baseva praćen snažnim udarcima bubnja kojI taman kada pomisliš da kreće blitzkrieg, opet te vrati u doomersko stanje koje te vuče natrag u ambis dok jašiš leđa sludgy puža.

Conan

I konačno, bend osnovan davne 1995.g., koji je zajedno s Electric Wizardom bio okosnica britanske stoner-doom scene – Orange Goblin. Prvi put sam ih gledala na njihovom premijernom nastupu u Hrvatskoj, u Zagrebu, davne 2012. godine – super glazbenici koji su se prilikom zajedničkog druženja cijeli taj dan pokazali kao još bolji ljudi. Otad se promijenilo mnogo, nema više Martyna na basu (njegovo mjesto zamijenio je Harry Armstrong), a pjevač Ben Ward se ošišao nakratko. U međuvremenu su dodali još pokoji album svom iznimnom glazbenom opusu i stekli puno veću popularnost, no to ih nije spriječilo da ostanu potpuno prizemljeni i vjerni svojoj publici. Ben je između svake pjesme pričao s publikom i zahvaljivao svima, nije skidao osmijeh s lica. U otprilike sat vremena svirke otprašili su Made of Rats, The Filthy and the Few, Time Travelling Blues (na moje osobno oduševljenje, jer nisam očekivala da će ju svirati), Red Tide Rising, They Come Back (Harvest of Skulls), Quincy the Pigboy itd. Feedback publike bio je odličan, osjetila se odlična atmosfera koju su dečki prenosili sa stagea na rulju i obrnuto, a bilo je tu i poganja, šutki, mosh i circle pitova.

Orange Goblin

Zadnji bend prve večeri bio je Alunah. Iskreno, nisam imala neka prevelika očekivanja kad sam vidjela pjevačicu (znam, da, predrasude…), ali ovi britanski rockeri predvođeni karizmatičnom pjevačicom Sian Greenaway nedvojbeno su me oduševili. Njihove pjesme prožete miksom doom, stoner, classic i groove rocka s dozom psihodelije na tragu 70-ih totalno su catchy i ‘proganjaju’ me otkad sam ih čula, pa sam tako zapamtila da su svirali ‘Strange Machine’, ‘Hypnotised’, ‘Psychedelic Expressway’… Vokalni raspon pjevačice je zapanjujuće impresivan, dubine su joj sirove i mistične a visoki tonovi onako nježno vilinski, i upravo to je ono što bendu daje onu energiju i žestinu koju Sian iznosi na tako dostojanstven način.

Alunah

DAN DRUGI

Drugi dan festivala imali smo priliku i prođirati festivalom, umočiti noge u osvježavajuću Mrežnicu, pa i poslušati Sviraj!Jam (ekipu sastavljenu od 12 glazbenika – članova mnogih bendova sa zagrebačkog područja – koji improviziraju svirku na licu mjesta) na jam stageu.

A program su otvorili zagrebački Malady Lane. Još je to jedan projekt poznatog zagrebačkog glazbenika Chrisa Iana, jednako zanimljiv kao i ostali projekti u kojima sudjeluje. Zvuk koji sjetno vodi u Seattle 90-ih combo je alternativnog indie rocka s post-grungeom i fantastičnim vokalom kojeg na manje-više svim pjesmama višeglasjem (u Alice in Chains điru) nadopunjuje i vokal basiste. Uglavnom su svirali stvari s njihovog prvijenca i zasad jedinog izdanja ‘Nothing Is Too Far Anymore’ (2020.) poput ‘Cower’ i ‘Middle Ground’.

Malady Lane

Nakon njih, binu su zauzeli osebujni i jedinstveni Church of the Cosmic Skull, rekla bih neki psych pop đir. Ova britanska sedmeročlana ekipa, sebe osim glazbenicima nazivaju i spiritualnom organizacijom sa sloganom ‘putting the Abba in Sabbath’. Iako je još uvijek bio dan, privukli su ogroman broj publike. Obučeni u bijele halje (dok je pozornica bila prožeta bojama zaokružujući tako u potpunosti audio-vizualni doživljaj) animirali su nas svojom ‘propovjedničkom’ vibrom, toplinom i energijom te zvukom orgulja koje se savršeno nadopunjuju s gitarama, uz harmonično (gospel like) višeglasje.

Za vrijeme nastupa esperimentalnog hrvatskog projekta Seven That Spells nestalo je struje na glavnoj pozornici, što je posljedično uzrokovalo kašnjenje svih ostalih bendova. Iskreno, nikad nisam kužila koncepciju ovog benda (ne kažem time da je loš, dapače, glazbeno je to na podosta visokom i virtuoznom nivou)…samo ga ne kužim, tipa kao Tool – ili ih voliš/kužiš ili ih ne voliš/ne kužiš. Možda ubuduže trebam uzeti neki trip ili gljive pa će mi doživljaj biti bolji :).

Nakon podužeg naštimavanja binu su zauzeli i headlineri drugog dana festivala, kultna američka rock mašinerija – Monster Magnet. Što reći, mislim da ih je vrijeme počelo stizati, a u prilog svemu ne ide ni činjenica da gledaš pjevača kako ”svira” gitaru jer očito ne zna što bi sam sa sobom na bini. Ipak, uspjeli su ostvariti korektnu i energičnu vezu s publikom svirajući presjek raznih pjesama iz njihove preko 30 godine duge karijere poput ‘Crop Circle’, ‘Tractor’, ‘Negasonic Teenage Warhead’ … fokusirajući se uglavnom na starija izdanja. Očekivano, vrhunac nastupa bile su ‘Powertrip’ i ‘Space Lord’ tijekom kojih je publika u transu pjevala riječi pjesama od a do ž. Te dvije pjesme najupečatljiviji su i najpoznatiji hitovi ovog benda s istoimenog albuma ‘Powertrip’ iz 1998. godine koji je lansirao bend među sami vrh mainstream rocka, a ne treba zaobići ni činjenicu da je upravo taj album i daljnji rad benda zaslužan za rast popularnosti stoner rocka kao žanra. Nije ostalo mnogo posade od epohalne ere ‘Powertripa’, ali sam kapetan Dave Wyndorf još uvijek upravlja ovim svemirskim brodom na relativno stabilnom kursu.

Monster Magnet

Predzadnji bend večeri bio je Mother’s Cake – psychedelic prog rock iz Austrije, koji na sceni postoji još od davne 2008. i iza sebe ima šest albuma i brojne nastupe. Inače su trio, ali za live nastupe uzimaju session klavijaturistu. Dobrano su prodrmali neumornu publiku, ali više na funky rasplesani način. S obzirom da sam i sama basistica, njihov basist me apsolutno osvojio svojim prezanimljivim bas dionicama i impresivnom slap tehnikom na koju čak ni sam Flea (RHCP) ne bi ostao ravnodušan. Toliko sam bila usredotočena na ritam sekciju da sam totalno izignorirala čudan (i pomalo bezvezan) glas vokala. Ovaj nastup bio je u sklopu turneje kojom promoviraju materijal s posljednjeg albuma ‘Cyberfunk’ (2020.).

Za samu završnicu ovog festivala s fantastičnim potencijalom ostao je Deville koji zbog kašnjenja u drugom dijelu line-up programa nismo uspjeli pogledati, jer smo morali uhvatiti organizirani autobus koji prevozi s festivala u Slunj.

I za kraj…

Doslovno svaki bend je na kraju koncerta, uz pozdrave i zahvale, spomenuo i ovu jedinstvenu i nenadmašnu lokaciju koja i one najravnodušnije ostavlja bez daha. Iako moram reći da me line-up (osim naravno Orange Goblina i kompletnog hrvatskog supporta) nije baš toliko osvojio, ova nenadjebiva lokacija će difinitivno presuditi u korist mog dolaska u nadolazećim godinama festivala. Totalni odmor i za dušu i za tijelo (well…ako ne pretjeruješ s alkoholom i ostalim derivatima 🙂 ) pogotovo jer si cijelo vrijeme boravka na festivalu potpuno odsječen od ostatka svijeta jer nigdje nema signala niti interneta.