Neke odluke jednostavno znaš
Postoje odluke koje čovjek važe danima, uz kalendar, razum i sve one male glasove koji mu pokušavaju objasniti što bi bilo praktičnije. A postoje i one druge, koje prepoznaš odmah. Odlazak na Helloween u Budimpeštu, na koncert održan 26. listopada 2025. u Papp László Budapest Areni, za mene je bio upravo takav izbor. Nije bio najuredniji izbor za kalendar i planove, ali je bio potpuno ispravan.
Helloween, Budimpešta, foto: Matilda Rudec
Kad bend nije “ako stignem”
Helloween nije bend koji za mene ide pod kategoriju “ako stignem”. Helloween je bend zbog kojeg se ide. Točka. Kad ti takav bend svira relativno blizu, ne raspravljaš previše. Uzmeš kartu, složiš plan, spakiraš stvari i ideš tamo gdje znaš da ćeš dobiti nešto stvarno. Ne neku sterilnu verziju profesionalnog života, nego ono zbog čega se osjećaš živim.
U Budimpeštu smo stigle dan ranije, taman dovoljno da grad odradi svoje. Dunav, mostovi, ona posebna mješavina elegancije i lagane melankolije koju Budimpešta nosi kao dobar kaput. A onda još jedan bonus: naša hotelska soba gledala je ravno na Papp László Budapest Arenu. Od ranog jutra kroz prozor smo gledale kako se metalci skupljaju, kako se crne majice množe iz minute u minutu i kako se večer puni onim poznatim osjećajem da će uskoro krenuti nešto zbog čega si i došla. To nije bio pogled. To je bio trailer.
Helloween, Budimpešta, foto: Matilda Rudec
Dok se vani ispred arene slagala vojska fanova, unutra smo radile ono što žene s ukusom rade prije važnih događaja: spremale se ozbiljno, ali bez nepotrebne predstave. Parfem je, naravno, bio dio rituala. Kod mene metal i glam nikad nisu bili suprotnosti. Neki ljudi za ovakve večeri čuvaju nakit. Ja čuvam miris.
I da, znam da nekome sa strane to može zvučati potpuno besmisleno. Ali ljudi koji razumiju koncertnu kemiju znaju da se za takve večeri ne spremaš napola. Nije poanta u tome da izgledaš kao da ideš na modnu pistu, nego da znaš da si točno tamo gdje trebaš biti i da si na svom terenu.
Kako je to bila ona posebna večer u godini kad se sat pomiče unazad i svi kolektivno dobijemo luksuz dodatnog sata, zaključila sam da i parfem mora odraditi svoje produžetke. Za takvu priliku nije dolazio u obzir nikakav mlitavi bezveznjak od mirisa, nego moj omiljeni zimski parfem, i to u količini koja je vjerojatno bila bliža biokemijskom incidentu nego diskretnom špricanju. Nisam ga izabrala slučajno. To je jedan od onih parfema koje ne nosim često upravo zato što želim da ostanu vezani uz posebne trenutke. Zato koncertne parfeme i biram pažljivo: neke se uspomene najbolje čuvaju u mirisu, jer ih jedan jedini dah može vratiti jače nego cijeli album fotografija.
U jednom trenutku ozbiljno sam posumnjala da se i na pozornici osjeti trag badema, ruma, kave i čokolade. Sve je to zvučalo vrlo glamurozno dok poslije nisam naletjela na opis tog istog parfema koji je cijelu moju pažljivo građenu jesensku mistiku sveo na brutalno jednostavnu dijagnozu: mirišiš kao Mozart kugla. I eto ti sloma koncepta. Čovjek misli da na koncert omiljenog benda dolazi namirisan kao mračna, zavodljiva noć, a onda shvati da možda cijelu večer hoda okolo kao luksuzni desert s teškim karakterom.
Helloween, Budimpešta, foto: Matilda Rudec
Beast In Black bez smetanja glavnom božanstvu
Večer je otvorio Beast In Black i napravio točno ono što predgrupa treba napraviti kad zna svoj posao. Nisu smetali, nisu oduzimali kisik glavnom bendu, nego su elegantno podigli temperaturu dvorane do točke u kojoj više nije bilo povratka na “mirno”. Publika je već tada bila dovoljno zagrijana da se osjeti kako je Budimpešta te večeri došla po puni paket, ne po kulturno prisustvo.
Beast In Black, Budimpešta, foto: Matilda Rudec
Kad koncert stvarno krene, nema više glume
Prve dvije pjesme, “March of Time” i “The King for a 1000 Years”, provela sam u photo pitu s fotoaparatom u rukama i vrlo ozbiljnim planom da ostanem profesionalna. Plan je trajao otprilike koliko i moj privid unutarnjeg mira. Čim bi se netko od njih približio rubu pozornice, ja bih se zaletjela prema rubu visoke bine, a oni bi se jednako brzo povukli natrag.
Kao da to nije bilo dovoljno, već na samom početku prve pjesme objektiv je odlučio zablokirati i podsjetiti me da koncertna fotografija nije romantična disciplina nego sport za ljude s dobrim živcima. No iskreno, ni to me nije zaustavilo. Kad su Helloween u pitanju, mene redovito uhvati ista bolest: fanovska paraliza s elementima profesionalne improvizacije. To je ono stanje kad znaš što bi trebala raditi, ali ti mozak na sekundu pobjegne gledati bend kao da si opet klinac koji je tek otkrio zašto heavy metal postoji. Pretvorim se u smetenu bundevu sa fotografskom akreditacijom koja ne zna što bi prije, radila, pjevala ili samo ukočeno stajala.
Nakon druge pjesme potražila sam sestru, ostatak ekipe nisam pronašla u gužvi, ali realno nisam se ni trudila previše. Od tog trenutka više nismo bile duo Rudec nego vrlo prirodan dio rulje. I baš je u tome bio šarm večeri. To nije bila publika koja je došla samo odraditi prisustvo, snimiti refren i kasnije glumiti dojam po društvenim mrežama. To je bila publika koja je znala gdje je došla i kome je došla. Budimpešta je tu večer disala s njima.
A Helloween su to itekako znali vratiti. Nisu zvučali kao bend koji živi od stare slave, nego kao bend koji i dalje ima puni autoritet nad vlastitim katalogom. “Future World” je bio čisti kolektivni uzlet, “We Burn” i “Ride the Sky” podsjetili su koliko dobro ovakve stvari zvuče kad ih ne svira muzejski eksponat nego bend koji još uvijek ima zube. “Hey Lord!” je, po starom dobrom običaju, opet aktivirao mog unutarnjeg filozofa. Onda dođe “Power” i sav taj introspektivni luksuz leti kroz prozor. Na toj pjesmi se besramno pretvaram u svoju koncertnu verziju, onu koju u običnom životu rijetko tko vidi. Pogotovo kad krene refren. A kad krene “I Want Out”, onda više nisam ni filozof ni fotograf ni razumna odrasla osoba, nego žena koja je s bine, još tijekom refrena “Power”, pokupila točno ono što joj je trebalo: dovoljno hrabrosti da se oko bitnih životnih odluka više ne ponaša kao kukavica.
Najljepše od svega je što je setlista bila toliko jaka da si si mogao dopustiti luksuz bez drame. Jesu li neke meni drage stvari izostale u odnosu na Velenje 2023.? Jesu. I što sad? Kod benda koji iz džepa može izvući “March of Time”, “The King for a 1000 Years”, “Hey Lord!”, “A Tale That Wasn’t Right”, “Halloween”, “Eagle Fly Free”, “Power” i “Dr. Stein”, stvarno nema smisla ponašati se kao uvrijeđena koncertna inspekcija. To je slatki problem koji imaju samo bendovi s previše dobrih pjesama.
Helloween, Budimpešta, foto: Matilda Rudec
Legende koje se ne ponašaju kao muzejski eksponati
Kad su Helloween izašli na pozornicu, odmah je bilo jasno da ovo neće biti večer u kojoj će netko živjeti na staroj slavi. Helloween nisu djelovali kao bend koji obilježava četrdeset godina karijere. Djelovali su kao bend koji i dalje zna zašto je tu.
Michael Kiske, Andi Deris i Kai Hansen zajedno su zvučali upravo onako kako fan želi da zvuče ljudi koje godinama voli, bez lažne savršenosti, bez ukočene nostalgije i bez potrebe da publici stalno dokazuju da su još relevantni. Na papiru su trojica na vokalnoj fronti. U praksi su Deris i Kiske dva glavna vokala, dok Hansen, kao prvi pjevač benda, iz svoje pozicije uredno uskoči kad treba i podsjeti da nije tek ukras s gitarom. Fanovi se godinama natežu oko toga jesu li to dva ili tri vokala u bendu. Ja bih na to samo rekla: ma dva i pol vokala. Eto, misterij riješen.
I upravo je u tome draž ove postave. Nije stvar samo u trojici za mikrofonom, nego u tome kako cijeli bend diše kao jedna velika, uigrana mašina s previše karaktera da bi bila sterilna. Michael Weikath i Sascha Gerstner gitarski drže stvar čvrsto, Markus Grosskopf nosi onaj prepoznatljivi temelj zbog kojeg sve ima težinu i pogon, a Dani Löble za bubnjevima djeluje kao čovjek koji vrlo dobro zna razliku između buke i snage. Kad se sve to spoji, dobiješ bend od sedmorice ljudi koji ne zvuče kao naknadno sastavljena atrakcija, nego kao pravo, živo koncertno čudo.
Helloween, Budimpešta, foto: Matilda Rudec
Kad bundeve ožive
Jedna od stvari koju je najteže lažirati, a Helloween je imaju u izobilju, jest ta njihova međusobna energija. Ne djeluju kao ljudi koji samo stoje na istoj pozornici zato što im tako piše u ugovoru, nego kao bend koji se stvarno dobro osjeća u vlastitoj koži, u vlastitim pjesmama i jedni s drugima. Pogledi, sitne geste, osmijesi i način na koji si međusobno ostavljaju prostor govore više od bilo kakve velike priče o jubileju. Iz njih izbija toliko pozitivne energije da ti je pola pjesme dovoljno da na brzinu napuniš vlastite istrošene baterije i zaboraviš sav umor, živce i ostatak civilnog života. Tisuće njihovih potpuno prirodnih osmijeha kroz koncert djeluju kao vrlo konkretan oblik terapije, samo bez uputnice, čekaonice i neugodnih pretraga.
Produkcija je bila velika, precizna i taman toliko raskošna da podrži spektakl, ali da ga ne uguši. Vizuali, svjetla i cijeli taj pumpkin svemir bili su ondje da podebljaju doživljaj, ne da ga glume. Kad veliki bend zna mjeru, sve izgleda moćnije.
Setlista koja je pogodila u srž
Publika je dobila upravo ono što je željela – spoj nostalgije i svježine. Ovo je bila otprilike setlista koja je protutnjala Budimpeštom:
01. March Of Time
02. The King For A 1000 Years
03. Future World
04. This Is Tokyo
05. We Burn
06. Twilight Of The Gods
07. Ride The Sky
08. Into The Sun
09. Hey Lord!
10. Universe (Gravity For Hearts)
11. Hell Was Made In Heaven
12. I Want Out
13. In The Middle Of A Heartbeat
14. A Tale That Wasn’t Right
15. A Little Is A Little Too Much
16. Heavy Metal (Is The Law)
17. Halloween
18. Eagle Fly Free
19. Power
20. Dr. Stein
21. Keeper Of The Seven Keys
Helloween, Budimpešta, foto: Matilda Rudec
Hrvatska bi takav koncert itekako znala cijeniti
Ako iz ove večeri ostaje jedna fanovska primjedba, onda je to vrlo jednostavna: Helloween su bend koji bi bez problema imali publiku i kod nas. Nakon ovakvog koncerta ostaje samo pitanje kada će se napokon dogoditi i hrvatski datum, jer interes za ovakav bend i ovakvu postavu očito postoji.
To nije prigovor iz zlovolje nego iz čistog fanovskog apetita. Nakon ovakve večeri sasvim je normalno poželjeti da sljedeći put granica bude jedna briga manje.
Zašto se zbog Helloweena isplati potegnuti preko granice
Zato što Helloween nisu bend koji ideš usput pogledati, nego bend zbog kojeg put dobije smisao. Kad ti sastav s takvim katalogom, iskustvom i energijom odradi koncert bez mrtvog hoda, s publikom koja diše zajedno s bendom i setlistom koja te uredno pogodi i fanovski i glazbeno, granica odjednom prestaje biti gnjavaža, a postaje sitnica. U vremenu kad se previše toga odgađa za neki drugi put, Helloween su upravo jedna od onih rijetkih koncertnih priča zbog kojih se ne kalkulira previše. Ide se.
Helloween, Budimpešta, foto: Matilda Rudec
Nije bilo pametno na papiru, ali je bilo ispravno
Na povratku nije bilo neke velike životne objave, samo vrlo jasan osjećaj da sam ovaj put napravila točno ono što sam trebala. Ljudi prečesto biraju ono što će izvana izgledati pametno, odgovorno i korisno, a premalo ono zbog čega se iznutra osjećaju živo, prisutno i stvarno svoje.
Ja sam ovaj put birala svjesno. Nisam otišla tamo gdje se treba pokazati, umrežiti, ostaviti dojam i odigrati još jednu društveno prihvatljivu ulogu. Otišla sam tamo gdje nisam morala glumiti ništa. Gdje nisam morala paziti zvučim li dovoljno ozbiljno, dovoljno korisno ili dovoljno impresivno za tuđe standarde. Otišla sam tamo gdje je bilo dovoljno da samo budem ono što jesam.
I možda je baš to cijela poanta. Ne u tome da čovjek uvijek bira lakše, nego da barem ponekad izabere iskrenije. Da ne troši život na mjesta na kojima se mora pretvarati da mu je stalo do stvari koje ga ne dotiču, dok ono što ga stvarno pokreće uredno ostavlja za neki drugi put. Jer taj drugi put ne dolazi uvijek onda kad nama odgovara.
Zato mi zbog ovog koncerta nije žao ni kilometra, ni novca. Neke odluke na papiru možda ne izgledaju naročito ozbiljno, ali u stvarnom životu ispadnu puno ispravnije od svega što je zvučalo razumno. A Helloween u Budimpešti bio je upravo jedna od tih odluka. Ne zato što je to bio bijeg od obaveza, nego zato što je to bio povratak sebi.
Tekst i fotografije: Matilda Rudec
