Iskreno, W.A.S.P. nikad nisu bili bend koji bih sama od sebe stavila na listu “moram vidjeti prije nego umrem”. Više bih rekla da su negdje pri dnu tog popisa, odmah uz “bendove koje iz pristojnosti pogledam jer sam već tamo”. No, kad već dolaze u sklopu svjetske turneje Album One Alive, red je bio biti objektivan i vidjeti o čemu se tu zapravo radi.
Zagrebački Boogaloo sinoć se pretvorio u vremeplov koji nas je bacio ravno u srce razuzdanih osamdesetih. U nešto manje od devedeset minuta, američki heavy/glam/shock metal veterani predvođeni Blackiejem Lawlessom odsvirali su svoj debitantski album W.A.S.P. iz 1984. — bez milosti, redom, od prve do zadnje pjesme.
Publika je čekala ovaj povratak čak 21 godinu. Posljednji put Lawless i ekipa svirali su 2004. u Tvornici, dok je pokušaj da ih vidimo na zadarskom Metalfestu 2012. završio neslavno – otkazivanjem i negodovanjem publike koje se i danas prepričava. Ovog puta ništa nije pošlo po zlu: Boogaloo je bio rasprodan tjednima unaprijed, a ispred ulaza se već satima prije koncerta mogla osjetiti ona poznata mješavina uzbuđenja, kože, traperica i dugih kosa. I da, sretneš barem troje ljudi koje nisi vidio deset godina. Metal – connecting people.
Organizatori su prije početka zamolili publiku da se suzdrži od pušenja, penjanja na pozornicu i crowdsurfanja – što je izazvalo kolektivni smijeh i podsjetnik da su osamdesete stvarno završile. Ali čim je intro s The End od The Doorsa prešao u W.A.S.P. tematsku glazbu, Boogaloo se pretvorio u metalni ring. “I Wanna Be Somebody” otvorila je set uz eksploziju glasova i ruku u zraku. Lawless je komentirao da nikada nisu počeli koncert s tim klasikom — i bio je u pravu, taj početak je odmah zapalio publiku.
Slijedile su “L.O.V.E. Machine”, “The Flame” i “B.A.D.”, a “Sleeping (in the Fire)” i “School Daze” podsjetile su da i šok-bend može imati meku, gotovo romantičnu stranu. Završnica prvog dijela, s “On Your Knees”, “Tormentor” i “The Torture Never Stops”, dokazala je da Album One nije izgubio ni gram snage ni relevantnosti – i da neke stvari jednostavno ne zastarijevaju, čak ni kad ih izvodiš četiri desetljeća kasnije.
Na “Hellionu” su se na videozidu pojavile snimke i spotovi iz osamdesetih – Chris Holmes, mladi Lawless, krv, giljotine i sve ono što je tada sablažnjavalo Ameriku. Publika je to dočekala s nostalgijom i tihim pitanjem: kako bi ovo izgledalo s originalnom postavom?
Nakon kratkog predaha uslijedio je blok najvećih hitova – “Inside the Electric Circus”, “I Don’t Need No Doctor”, “Scream Until You Like It”, “The Real Me” i “Forever Free”. Poseban trenutak bio je kad je Lawless na “Wild Child” spustio gard, ostao sam s gitarom i prepustio publiku refrenu. I moram priznati – čak i ja, koja W.A.S.P. nikad nisam voljela, osjetila sam knedlu u grlu.
“Blind in Texas” zatvorila je večer eksplozijom energije – refreni su se orili, a publika je djelovala kao jedno tijelo. Lawless, sa svojih 69 godina, pokazao je da i dalje zna što znači karizma frontmena – onaj tip prisutnosti koji ne mora ništa dokazivati, samo stoji i sve se oko njega posloži.
Scenografija je bila zanimljiv miks nostalgije i improvizacije – umjesto giljotina, mesa i krvi, pozadinu su činili ogromni backdrop paneli koji su neodoljivo podsjećali na kongresne roll-up bannere. U tom trenutku sam doživjela blagi PTSP – instant flashback na najgoru vrstu profesionalne traume: kongres medicinara, svjetlo koje se odbija od plastificiranih površina i napirlitane gospođe sa previše crnog sjenila i previse Chanela, koje negoduju jer nisu ispale kao lice s naslovnice. Samo se nadam da Blackie nikad neće vidjeti moje “traumatične” kongresne, pardon, koncertne fotke i krenuti prigovarati što nije ispao kao Angelina Jolie na naslovnici Voguea – kao što to, po dobrom starom običaju, vole raditi neke “megazvijezde u mojoj struci”.
Ali eto, život i koncerti su puni iznenađenja. Neki dođu po nostalgiju, neki po riffove, a ja sam, valjda, došla po antišok terapiju. Neki će reći da su W.A.S.P. danas “pitomiji”, ali meni se čini da su jednostavno – preživjeli. I to s dignitetom. Nisam izašla iz Boogalooa kao fan, ali sam izašla s poštovanjem – i s potvrdom da heavy metal, kad je autentičan, ne stari. Samo sazrijeva. A ponekad ti i zaliječi koju traumu, makar i vizualnu.
Tekt i foto: Matilda Rudec
