Bearstone Festival 2025. održan u prekrasnoj prirodi kod Slunja, ponovno je okupio najbolje od stoner, doom i psihodelične rock scene!
Tek nekoliko kilometara od Slunja, okružen prekrasnom šumom i bistrim tirkiznim vodama rijeke Mrežnice, Bearstone Festival i ove je godine dokazao da je više od festivala – to je ritual, zajednica i sonično pročišćenje masnim riffovljem i fuzz energijom. Četvrto izdanje festivala, održano od 3. do 6. srpnja 2025., ponovno je okupilo domaće i (u velikoj mjeri) strane fanove psihodelije, stonera, dooma i srodnih žanrova – no više od svega, još jednom je pokazalo da se ovdje ne dolazi samo po glazbu, već i po atmosferu, prirodu i osjećaj zajedništva – sve skupa, odmor za dušu i tijelo.
Iako su brojni posjetitelji stigli već u četvrtak, mene je ove godine festival dočekao tek u petak (posao, jbg) – što znači da sam, nažalost, propustila nastupe nekih od najjačih imena i veterana naše underground scene poput Killed a Fox, Umor, Portman i From Another Mother. To su bili bendovi koji su, uz inozemne Sautrus, The Darts, Oreyeon i druge nastupali na Jam i Mill Stageu u četvrtak, s obzirom da tu večer nije bilo nastupa na glavnom – Stone stageu. Bio je to dan koji je bio pravi showcase domaćeg undergrounda, a prema reakcijama prisutnih – nije razočarao. Zajednički nazivnik? Strast, kvaliteta i činjenica da hrvatska scena itekako ima što za reći – i to ne samo domaćoj, nego i stranoj publici, snažno demonstrirajući da su domaći bendovi ravnopravni partneri svakom međunarodnom imenu koje se pojavilo na lineup karti ovogodišnjeg Bearstonea.
Bear Stone Festival
Petak je donio novo poglavlje – uz glazbu, i nebo se odlučilo oglasiti. Neposredno prije našeg dolaska, festival je pogodio ozbiljan pljusak koji je natopio kamp i odgodio početak programa na glavnoj pozornici. Ovo mi je treća godina na festivalu, i znam, nismo mogli dovijeka izbjegavati kišu. No, kako to obično biva na festivalima – ništa nije moglo pokvariti raspoloženje. Blato je zamijenjeno smijehom, šatori su se brže osušili uz pokoje pivo, a kad je glazba konačno krenula, krenula je sa stilom. Program je na glavnom stageu nešto malo kasnio , a došlo je i do određenih promjena u rasporedu zbog kiše i kašnjenja letova. Mi smo stigli taman na završnicu benda Maidavale. Još jedan all-female bend (uz The Darts koje su prethodnu večer nastupile na Jam Stageu) koji je zagrijao glazbene neurone publike svojim živahnim spojem neo‑psihodelije, krautrocka, post-punka, funkadelije i sjevernoafričkog bluesa. A kada se Brant Bjork, osnivač Kyussa i Fu Manchua, pojavio na pozornici sa svojim najnovijim projektom – Brant Bjork Trio, znala sam da će nas teleportirati u pustinjske krajolike Joshua Tree. U pratnji basiste Maria Lallija i bubnjara Mikea Amstera, trio je isporučio cakum-pakum stoner rock s funk i psihodeličnim infusionima, baš onako kako legenda pustinjske scene zna. Zvuk benda bio je topao i opušten, hipnotičan, ali i čvrst – bubanj taman koliko treba, bas uvaljan u fuzz, a Brantova gitara vozi u tom svom prepoznatljivom laid-back ritmu koji ti se polako zavlači pod kožu. Publika je upijala svaku sekundu, s blagim klimanjem glave i osmijehom na licima. Nije to bio nastup koji te razvali snagom – bio je to glazbeni chill out session za one koji razumiju. Nakon njih, binu su zauzeli šveđani Graveyard. Mene se osobno nisu dojmili, a imam osjećaj da je i dio publike dijelio moje mišljenje. Iako su Graveyard na papiru veliki headlineri i bend s ozbiljnom reputacijom dugom gotovo dva desetljeća, njihov nastup na Bearstoneu ostavio je pomalo podijeljen dojam. S tehničke strane sve je štimalo – rifovi, produkcija, Nilssonov prepoznatljiv vokal – ali energija na terenu je bila… klimava. Setlista je varirala između usporenih balada i življih numera, pa je publika čas cupkala pokušavajući napraviti moshpit, čas gledala u nebo, pitajući se je li možda vrijeme za otići po još jedno pivo. No, jednu stvar im ne mogu osporiti – definitivno su virtuozi. Ali mislim da su ipak trebali ostati bend za kraj večeri, no eto, spletom okolnosti i zbog kašnjenja leta, Monolord je morao odgoditi svoj nastup i prepustiti mjesto Graveyardu, tako da je Monolord u petak nastupio kao zadnji bend večeri na glavnoj pozornici. Publika ih je definitivno dočekala s nestrpljenjem. Od prvih tonova pjesama s posljednjeg albuma ‘Your Time to Shine’, osjetilo se da ovi švedski majstori dooma sa sobom donose teške riffove, masivne basove i onu specifičnu skandinavsku tjeskobu. Njihov set bio je poput usporenog potopa – svaka nota vibrirala je kroz zemlju, a publika se kolektivno prepustila transu. Bas Mika Häkia bio je toliko dubok da se činilo kao da vibrira cijelim festivalom (a što drugo i očekivati kad vidite da mu je bas spušten praktički do koljena), a bubnjar Esben Willems lupao je s takvom snagom da su se ritmovi osjećali kroz svaki atom zraka. Od ‘Empress Rising’ i ‘Rust’ do mračnijih pasaža s novijih albuma, Monolord je isporučio set koji nije bio samo glasan – bio je ogroman, sveobuhvatan i potpuno obuzimajući. Publika je konačno dočekala svoje zakucavanje.
Monolord
Moram spomenuti da je zvuk na svim pozornicama bio uglavnom odličan. Svjetlosni efekti i psihodelične projekcije, koje su i ove godine isporučili Sector 7g Visuals, savršeno su nadopunjavale glazbeni doživljaj. Ovaj vizualni kolektiv iz Berlina koji radi isključivo s analognim tehnikama (stari projektori, film loopovi, tekuće boje, video feedback…) pretvorio je šumski ambijent Bearstonea u pravu psihodeličnu bajku. Svaka zraka svjetla savršeno je pratila zvuk, od hipnotičkih boja uz King Buffalo do totalnog kaosa uz A Place to Bury Strangers. Na trenutke se činilo se kao da bendovi sviraju unutar svjetlosti, a ne samo pod njom.
BEAR STONE FESTIVAL
Subotnji program možda je bio i najjači dosad u povijesti festivala. Već ranije tijekom dana osjetilo se uzbuđenje – svi su iščekivali dolazak velikana. A tijekom dana na maloj bini smo uspjeli uhvatiti Extroft – mlade Valpovčane, koje sam imala priliku gledati već nekoliko puta u posljednje dvije godine, i dečki stvarno razvaljuju. Njihov zvuk, mješavina groovea, psihodelije, grungea i klasičnog heavy metala uz sirovu mladenačku energiju, rasplesao je one najžešće metalce u publici. U međuvremenu, na Jam Stageu izmjenjivali su se članovi nekih od naših aktualnih i respektabilnih bendova poput Nemeček, Kries, Elemental, Chui, Žen, Dunjaluk itd. improvizirajući na licu mjesta i jednostavno svirajući onako kako osjećaju, a nerijetko im se pridužio i netko iz publike. Bio je to onaj spontani glazbeni dijalog prirode i ljudi, idealna pratnja za kupanje, ležanje na dekicama ili lagani razgovor uz ambijent prekrasne Mrežnice. Nakon kratke ture po Rastokama i posjete tamošnjem restoranu (najbolje lazanje u životu), vratili smo se navečer na festival taman na vrijeme za MotorPsycho – ovaj norveški trio odlučno je preuzeo glavnu pozornicu Bearstonea i vodio nas na geološko-glazbeno putovanje kroz žanrove. Već od prvih taktova postalo je jasno: ovo nije običan rock koncert, nego fuzija grungea, heavy metala, indie zvuka i progresivne psihodelije – zvuk koji sam bend sam nazvao “Motorpsychedelia”. Snažni instrumentalni dio, kompleksni aranžmani i improvizacija učinili su da publika ostane zatečena – bez pritiska, ali uz stalno naginjanje naprijed, kao da svi čekaju što će se dogoditi sljedeće. Nisu to bile kratke pjesme – čak su i jednostavniji rifovi znali su trajati, s dinamikom koja neprestano mijenja intenzitet, uvlačeći te u konzumiranje svakog ritma i solaže. Gitarist Hans Magnus „Snah“ Ryan pokazao je virtuoznost i spremnost na eksperimente, dok je Bent Sæther na basu održavao sve čvrsto povezano. King Buffalo, psihodelični trio iz New Yorka, u sumrak su preuzeli pozornicu i pružili jedan od najmelodičnijih i emotivno najintenzivnijih nastupa festivala. Njihov set bio je putovanje – skladan spoj space rocka, prog elemenata i hipnotičkih pasaža. Publika je upijala svaki ton, a pjesme poput ‘Orion’ i ‘Silverfish’ odzvanjale su medvjeđom kotlinom i uspavljivale mnogobrojnu publiku svojom opuštajućom ‘narkozom’. Bio je to savršeni balans prije onoga što je uslijedilo. A uslijedio je kaos zvan A place to bury strangers. Ono što su ovi njujorški noise rock manijaci izveli bilo je čisto sonično ludilo. S energijom koja pršti iz svake pore, njihov nastup bio je kombinacija svjetlosnog šoka, buke, performansa i čiste fizičke agresije. Oliver Ackermann i ekipa, nisu popustili ni za nijansu – iako su večeras bili suzdržaniji prema vlastitim standardima (samo jedna gitara je završila u komadima, minimalistički stroboskop…). Dakle, Ackermann je nastavio svirati iako se gitara raspadala. Publika je podivljala, ali ne od straha – nego od oduševljenja, i isporučili su izbacivanje iz ravnoteže pojačano reverbom, distorzijom i bez puno riječi između pjesama. Nakon ovog prekrasnog kaosa, svi smo preselili na Jam Stage gdje nas je dočekao latvijski duo Oil x Gas. Njihov zvuk, taj eksplozivan miks synth‑rocka i techno energije, napravio je atmosferu afterpartija u stilu hibrid techno kluba i rock koncerta koji tjera publiku da pleše i headbanga u isto vrijeme, a čak je bilo i nekoliko moshpitova i šutki.
A Place to Bury Strangers ( foto:Ana Artuković)
Bearstone Festival 2025. još jednom je pokazao da nije samo glazbeni događaj, nego iskustvo koje briše granice između publike i izvođača, prirode i distorzije. Ako je suditi po ovogodišnjoj atmosferi, Bearstone raste – ne samo u produkcijskom smislu, već i u značaju za cijelu regionalnu scenu.
Ako tražiš festival koji spaja prirodu, glazbu i zajedništvo – Bearstone je destinacija koju ne smiješ propustiti!
Izvještaj: Ana Artuković
