IZVJEŠTAJ: Gojira na Šalati – vatra, crowd surfing kitovi i kiša

Kišna nedjelja 27. srpnja 2025. pretvorila je zagrebačku Šalatu u epicentar metalne energije – ali niti oblaci niti kapljice kiše (a na samom kraju i pljusak) nisu mogli zasjeniti spektakl koji su pripremili francuski metal giganti Gojira uz pratnju talijanskih Lacuna Coil. Publika, naoružana kabanicama, čizmicama, napuhanim plastičnim kitovima i dobrom voljom, počela se okupljati satima prije početka – vjerojatno pokušavajući zauzeti što bolje mjesto jer je koncert bio rasprodan tjednima unaprijed. Gojira je već nekoliko puta nastupila u Zagrebu, zadnji put prije tri godine – također pred mnogobrojnim (čini mi se čak i rasprodanim) auditorijem – u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Ovaj dolazak trebala je obilježiti svjetska promocija njihovog najnovijeg albuma, koji je navodno trebao izaći u prvoj polovici 2025., međutim, još uvijek čekamo.

No, krenimo na koncertni izvještaj.  Talijanski gothic veterani Lacuna Coil otvorili su ovu vatreno/kišnu večer točno u 20h svojim prepoznatljivim spojem melodičnih refrena i mračne estetike. Ova  petorka, koja djeluje već nešto više od tri desetljeća, poznata je po spajanju melodičnih refrena, atmosferične elektronike i heavy riffova, a vokalna kemija između Cristine Scabbie i Andrea Ferroa od samih je početaka zaštitni znak njihove glazbe. U sat vremena svirke prošli su kroz presjek karijere, uz naglasak na najnoviji, deseti po redu studijski album naziva ‘Sleepless Empire’ izdan početkom godine, a s kojeg smo imali prilike čuti ‘Hosting the SHadow’, ‘I Wish You Were Dead’ i ‘Oxygen’. Očekivano, najbolji feedback publike ipak je bio na nešto starijim hitovima poput ‘Trip the Darkness’, ‘Heaven’s a Lie’, a posebna atmosfera nastala je kad su otpjevali njihovu obradu Depeche Modea ‘Enjoy the Silence’, gdje su se stihovi u jedan glas orili cijelom Šalatom. Gotovo dva desetljeća ta je pjesma dio njihovih setlista i danas je potpuno stopljena s njihovim identitetom, a zagrebačka publika ju je otpjevala od prvog do zadnjeg stiha s gotovo svetim poštovanjem. Upravo je u toj jednostavnoj, minimalističkoj strukturi pjesme i njena moć – Lacuna Coil joj dodaju tek dašak gotičke eteričnosti, ostavljajući prostor da njena ogoljena ljepota dođe do izražaja. Još jedan posebno emotivan trenutak bio je kad su izvodili ‘I WIsh You Were Dead’ – Christina je zaustavila trenutak i posvetila ju „svima koji su ikad u životu bili izdani od strane voljene osobe“, što je izazvalo snažan emotivan odjek među publikom. Pjesma sama po sebi nosi težinu – govori o otrovnim odnosima, izdaji i gorkoj želji da bolne uspomene nestanu, pretvarajući ljutnju i očaj u gotovo katarzičan čin pročišćenja. Uživo, taj je trenutak bio još snažniji – Christina je svaki stih otpjevala gotovo ispovjednim tonom, a publika je osjetila tu ranjivost i odgovorila tišinom i poštovanjem prije nego što su krenuli glasni aplauzi. U tom kratkom, ali intenzivnom intermezzu, Lacuna Coil su pokazali svoju najiskreniju stranu – onu koja ne skriva bol, već ju pretvara u umjetnost i zajedničko iskustvo iscjeljenja. Uživo otkrivaju tamniju, siroviju stranu svoje glazbe – onu koja balansira između komercijalne privlačnosti i mračne introspektivnosti. Upravo ta ranjivost i otvorenost prema osobnim demonima čine njihov nastup tako opčinjujućim i dirljivim. Sveukupno, na Šalati su pokazali da nisu samo bend s dugačkom i plodonosnom karijerom, nego i umjetnici koji publiku mogu hipnotizirati iskrenošću i nenametljivom snagom svojih pjesama.

Njihov nastup bio je elegantan uvod u ono što je slijedilo – a uslijedio je metalni vrtlog u kojem su dominirali vatra (impresivna pirotehnika), crowd surfing kitovi i naposljetku kiša. Ljudi su s takvim nestrpljenjem očekivali izlazak Gojire na pozornicu, doslovno se nitko nije micao s mjesta jer su svi htjeli zauzeti što bolje pozicije, a tijekom iščekivanja u zraku smo mogli vidjeti sve više i više plastičnih rekvizita na napuhavanje u obliku crnih i plavih kitova, koji su sad već postali prepoznatljiv motiv na njihovim koncertima, kao referenca na pjesmu ‘Flying Whales‘.

Iščekivanje i napetost su konačno došli kraju, impresivna pozornica se zacrnila i na scenu su stupili Gojira – trenutno jedan od najpoznatijih metal bendova, posebice nakon njihovog prošlogodišnjeg nastupa na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu. Otkad su zakoračili na pozornicu, zrak je zatreperio od prvih tonova ‘Only Pain’ i publika je eksplodirala u zajedničkom i ekstatičnom pokretu. Bila sam na stvarno puno koncerata i festivala u ovih 15ak godina otkad djelujem kao glazbeni reporter i koncertni fotograf, ali ovakva profesionalnost i nevjerojatna tehnička preciznost ne viđa se prečesto. Ne mogu reći da je Gojira bend koji redovito slušam… ono, djelomično sam upoznata s njihovom diskografijom, ima stvari koje mi se nađu ponekad na playlisti, ali stvarno me oduševio ovaj koncert i mogu reći da je jedan od boljih što sam gledala u životu. Apsolutno nemam niti jednu zamjerku. Osim nevjerojatne glazbene podloge, i scenografija je pratila svaku pjesmu – ogromni LED ekrani izmjenjivali su apstraktne vizuale, eksplozije boja i dokumentarne snimke prirode, dok su timingom savršeno pogođena svjetla i gotovo konstantni pirotehnički efekti stvarali doslovce vatrenu atmosferu.
Još od osnutka benda 1996. godine (op.a. bend je do 2001. godine koristio ime Godzilla)  postavu čine ista četiri člana; braća Joe  Duplantier (vokal/ ritam gitara) i Mario Duplantier (bubanj), Christian Andreu (lead gitara) i Jean-Michel Labadie (bas gitara). Rijetko koji bend ovakvih proporcija se može pohvaliti istom postavom već praktički tri desetljeća. Na Šalati je Gojira još jednom pokazala koliko je svaki član benda ključan za njihovu nenadmašnu koncertnu moć – i koliko su različite energije tih četiriju glazbenika stopljene u savršen sklad. Joe Duplantier, karizmatični frontmen, držao je publiku u potpunom fokusu kombinacijom brutalnih growlova i emotivnih (na trenutke gotovo meditativnih) clean dionica, dok je njegova ritam gitara gradila čvrste temelje za sve što se događalo na pozornici. Nije mu trebalo puno riječi da „zapali“ tisuće okupljenih – dovoljan je bio jedan pogled ili pokret ruke da publika eruptira. Njegov brat, Mario Duplantier, bio je pravi epicentar energije, demonstrirajući zašto ga se smatra jednim od najboljih bubnjara današnjice: njegov set bio je tehnički besprijekoran, od složenih poliritmija do nezaustavljive duple bas pedale, a publiku je dodatno osvojio kad je nakon pjesme ‘The Cell’ (dok je ostatak benda kratko predahnuo) ostao sam na stageu s duhovitim kartonskim natpisima poput „I CAN’T HEAR YOU“ i „FUCK YEAH“. Christian Andreu djeluje poput tihog majstora Gojirinog zvuka – ne traži reflektore, ali njegovi rifovi i solaže nose jednaku težinu kao i Joeovi vokali. Na Šalati je Andreu pokazao svoju prepoznatljivu sposobnost da iz gitare izvuče zvukove koji su istovremeno brutalni i eterealni – od razornog ‘Backbone’ do melodičnih pasaža u ‘Another World’. Njegova svirka uživo odiše nevjerojatnom preciznošću, bez nepotrebnog „šminkanja“ ili pokazivanja ega – sve je u funkciji pjesme. Sve to učvrstio je Jean-Michel Labadie, „tajno oružje“ Gojire, čiji je monumentalni bas tresao tlo pod nogama publike, a njegova energija bila neiscrpna –  skakao je, trčao s jedne strane pozornice na drugu i stalno „pumpao“ energiju u publiku, prenoseći im isti žar s kojim svira već više od 25 godina. Zajedno, ova četvorka ne samo da izvodi kompleksne pjesme s gotovo studijskom preciznošću, nego to radi s nevjerojatnom strašću i međusobnom kemijom koja uživo izgleda i zvuči – doslovno savršeno.

Središnji dio koncerta dosegnuo je vrhunac energije tijekom niza pjesama koje su savršeno pokazale svu širinu Gojirinog izraza – ‘Silvera’ je eksplodirala, s rifovima koji su doslovno „gurnuli“ masu unatrag, dok je publika u prvim redovima divljala u jednom od najžešćih mosh pitova večeri. Slijedila je provokativna i teatralna ‘Mea culpa (Ah! Ça ira!)’ (s kojom su nastupili na već spomenutom otvaranju Olimpijskih igara u Parizu 2024., postavši tako prvi metal bend u povijesti koji je nastupio na tom događaju). Ova pjesma uživo nosi dozu subverzivne povijesne simbolike – vizuali giljotine i reference na Francusku revoluciju stvarali su napetu atmosferu, a cjelokupnom dojmu dodatno  je doprinijelo ispucavanje krvavocrvenih konfeta na publiku. ‘The Chant’ je bila, ajmo reći, najlaganija pjesma večeri, a Joe je pozvao publiku da mu pomogne u pjevanju i kroz osmijeh rekao: „Ovo vam je vjerojatno najlakši tekst ikad!“ jer sve što smo trebali je unisono pjevati ‘…aaaaaaooooaaaoooa…’. I prije encorea – ‘Amazonia’ (meni osobno njihova najbolja stvar) – koja spaja brutalni groove i aktivističku poruku o zaštiti Amazone, pa se uz dim, svjetlosne rafale i nezaustavljivi ritam činilo da pozornica gori.

U završnici, bend se vratio na bis s razornom ‘L’enfant sauvage’ i epskom ‘The Gift of Guilt’. Pred sami kraj dogodio se jedan od emotivnijih trenutaka večeri – izveli su svoju verziju ‘Under the Sun/Every Day Comes and Goes’ originalno od Black Sabbatha, posvetivši je nedavno preminulom ocu metala Ozzyju Osbourneu. Joe Duplantier je prije pjesme zastao, zahvalio Princu tame na svemu što je učinio za metal glazbu i rekao kako se nada da je ‘…možda i večeras djelić Ozzyja ovdje s nama…’ te nastavio s riječima ‘…ajmo napraviti jebenu buku za Ozzyja…’. Publika je uz uzvike „Ozzy! Ozzy!“  upila te riječi, a potom eruptirala u gromoglasan pljesak, pretvarajući trenutak u kolektivnu počast legendi. Izvedba je bila teška, mračna i nabijena emocijom, a kroz kombinaciju poštovanja i vlastitog žestokog pečata Gojira je dala do znanja koliko je duboko ukorijenjen utjecaj Ozzyja i Black Sabbatha u njihovom stvaralaštvu.

Sve u svemu, Gojira su na Šalati ponudili više od koncerta – pružili su potpuno iskustvo. Svaki rif, svaki vizual, svaki pokret bio je do u detalj izbrušen, a opet dovoljno spontan da publika osjeti iskrenost i povezanost s bendom. To nije bio samo nastup metal benda na vrhuncu karijere – to je bio podsjetnik da su Gojira istovremeno i umjetnici, i aktivisti odnosno platforma za ekološke i društvene poruke te neumoljiva glazbena sila koja uživo pogađa u srž. U usporedbi s njihovim prijašnjim zagrebačkim nastupima, ova večer pokazala je ogroman produkcijski i izvedbeni napredak benda. Šalata je tu noć postala sveto mjesto za sve metalce – mjesto na kojem su se glazba, strast i prirodne sile stopile u jedan nezaboravan doživljaj.