IAMX u Močvari: večer u kojoj je mrak imao glavnu riječ - ROCKOGRAPHY MAGAZIN IAMX u Močvari: mračni ritual, crowd surf i koncert koji se ne zaboravlja

Nedjeljna večer u Močvari nije bila rezervirana za lagani kraj vikenda, nego za koncert koji se više osjećao nego gledao. IAMX je 22. ožujka u Zagrebu odradio brutalno odličan nastup, oslanjajući se ne na prenaglašeni spektakl, nego na atmosferu, tenziju i onu posebnu vrstu prisutnosti koja prostor preuzme pod svoje već nakon prvih minuta.

Od samog početka bilo je jasno da ovo neće biti večer lakih rješenja ni rutinskog prolaska kroz pjesme. IAMX je u Močvaru donio mrak, elektroniku, nerv i emocionalni naboj, ali i nešto više od toga. Donio je koncert koji je djelovao kao mali obred za sve one kojima je ljepše kad je pozornica malo u sjeni, zvuk malo opasniji, a cijela stvar malo manje predvidiva.

Silueta u mraku kao najjači vizual večeri

Jedan od najupečatljivijih detalja cijelog nastupa bio je način na koji je Chris Corner djelovao na pozornici. Nije bio stalno izložen svjetlu kao tipičan frontmen koji mora biti u prvom planu svake sekunde. Dapače, često je izgledao kao silueta u mraku, kao neko mitsko biće koje se tek povremeno ukaže, pa opet nestane u tami.

Upravo je taj dojam koncertu dao dodatnu snagu. Mrak ga nije skrivao, nego pojačavao. Svaka kontura, svaki pokret i svaki trenutak pojavljivanja pod svjetlom imali su veću težinu jer ništa nije bilo servirano do kraja. Sve je djelovalo pomalo nestvarno, gotovo ritualno, kao da publika ne prati samo koncert nego prisustvuje nečemu između performansa, ispovijedi i mračnog elektroničkog obreda.

Uvod koji je odmah zategnuo prostor

Već s uvodnom Disciple postalo je jasno da IAMX nema namjeru lagano otvoriti večer pa vidjeti kamo će ga odvesti publika. Prostor je odmah bio zategnut, a nastup je od prve pjesme djelovao fokusirano i gusto, bez viška i bez praznog hoda. The X ID nastavila je graditi isti osjećaj nelagodne privlačnosti, onaj tip energije koji te istovremeno vuče dublje u koncert i podsjeća da ovdje nećeš dobiti ništa pitomo ni sigurno.

Treća među pjesmama koje su odmah ostavile trag bila je Sailor, koja je donijela onu specifičnu IAMX-ovu kombinaciju melankolije, tame i zavodljivosti. U tom trenutku već je bilo sasvim jasno da Močvara te večeri neće biti samo klub, nego prostor u kojem se svijet izvan koncerta barem nakratko gasi.

Kad pjesma odjednom zvuči kao liječnički nalaz

Jedan od onih trenutaka kad ti naslov pjesme iznenada postane sumnjivo osoban bio je After Every Party I Die. Nakon što smo tog popodneva stigle iz Budimpešte ravno na koncert, moram priznati da sam se u toj pjesmi pronašla više nego što je možda bilo zdravo. U jednom trenutku naslov više nije zvučao kao naziv pjesme nego kao sasvim realan medicinski izvještaj o stanju organizma.

Drugim riječima, IAMX je bio fantastičan, ali moje tijelo je u tom trenutku već ozbiljno razmatralo štrajk. Kad ti glava još stoji na jednom koncertu, noge na drugom, a sutrašnji povratak u rutinu prijeti iz prikrajka, onda After Every Party I Die prestaje biti samo pjesma i počinje zvučati kao životna filozofija donesena pod reflektorima.

Neurosymphony i trenutak kad je nestala granica između benda i publike

Jedan od trenutaka koji se posebno urezao u pamćenje dogodio se tijekom pjesme Neurosymphony, kada je Chris Corner završio iznad publike, crowd surfajući kroz Močvaru kao produžetak cijelog tog mračnog rituala koji se odvijao na pozornici. Taj prizor savršeno je zaokružio večer u kojoj granica između benda i publike ionako gotovo da nije ni postojala.

U prostoru poput Močvare takav trenutak ne djeluje kao unaprijed izračunat trik za efekt. Djeluje kao prirodan nastavak atmosfere koja se gradila od početka. Sve ti je blizu, sve diše zajedno, a kad frontmen završi iznad mase, cijela stvar dobije još jednu razinu intenziteta.

Happiness kao kratkotrajna terapija protiv stvarnosti

Posebno me pogodila i Happiness, pjesma zbog koje sam se dodatno zaintrigirala da odem na ovaj koncert. I baš dok je ona svirala, dok su se ljudi bacali po Močvari i dok je sve oko mene izgledalo kao kontrolirani kaos, ja sam nakratko zaboravila da me nakon svega čekaju umor, povratak u rutinu i vrlo vjerojatno fizičko propadanje uzrokovano manjkom sna, kilometrima i vlastitim lošim životnim odlukama.

Tih nekoliko minuta Happiness je stvarno odradila svoj posao. Lažno, kratko i vrlo uvjerljivo. U tom trenutku više nije bilo ni posljedica puta, ni mentalnog popisa obaveza, ni onog neugodnog osjećaja da će te stvarnost dočekati raširenih ruku čim koncert završi. Postojali su samo IAMX, kaos oko mene i vrlo kratkotrajni osjećaj da je život ipak podnošljiv. Naravno, to je trajalo točno koliko i pjesma.

Bis koji nije spustio energiju

Kad koncert uđe u završnicu, lako se dogodi da bis odradi posao formalnosti. Ovdje to nije bio slučaj. No Maker Made Me donijela je onu prepoznatljivu IAMX-ovu mješavinu ranjivosti i unutarnje napetosti, dok je Bernadette zazvučala kao savršen završni udarac večeri koja ni u jednom trenutku nije izgubila vlastiti identitet.

To je ujedno i najbolji dokaz koliko je ovaj nastup bio dobro zaokružen. Nije bilo osjećaja pada, nije bilo praznog završavanja reda radi. Koncert je ostao sabijen, mračan i moćan do samog kraja.

IAMX je u Zagrebu gradio atmosferu, a ne puki show

To je ono u čemu IAMX i dalje ostaje poseban. Mnogi mogu složiti dobru rasvjetu, napucati zvuk i izvesti korektan nastup, ali rijetki uspiju stvoriti osjećaj da se pred tobom događa nešto veće od samih pjesama. U Močvari je upravo to bio slučaj.

Svaka pjesma djelovala je kao novi sloj iste priče. Hladna elektronika, pulsirajući ritmovi i emotivna napetost nisu ostavljali puno prostora za distancu. Koncert nije trošio vrijeme na prazne geste, preduge govore ni nepotrebno razvlačenje trenutaka. Sve je bilo fokusirano, zategnuto i nabijeno atmosferom. Publika je to osjetila i odgovorila istom mjerom.

IAMX u takvom prostoru posebno dobro funkcionira jer klub poput Močvare ne dopušta sigurnu udaljenost. Sve ti je blizu. Zvuk, tama, tijelo pozornice, glas, vibracija prostora. Upravo zato je cijeli nastup imao dodatnu težinu i intenzitet.

Koncert koji nije tražio da bude velik, ali je to postao

Najveća snaga ovog nastupa bila je u tome što nije pokušavao na silu ostaviti dojam. Nije bilo potrebe za prenaglašenom grandioznošću jer je koncert svoju veličinu gradio drukčije. Kroz atmosferu, kroz prisutnost i kroz osjećaj da je mrak ovdje jednako važan kao i svjetlo.

IAMX je u Zagrebu ostavio dojam izvođača koji točno zna kako funkcionira njegova estetika i kako je prenijeti uživo bez viška. Zato je ovaj koncert djelovao moćno, kompaktno i stvarno. Ne kao još jedan datum na turneji, nego kao večer koja je imala identitet, težinu i onu rijetku kvalitetu zbog koje publika ne izlazi van samo zadovoljna, nego i malo prodrmana.

U vremenu kad se previše toga na pozornici pokušava objasniti i naglasiti, IAMX je u Močvari pokazao koliko snažno može djelovati upravo ono što ostane u sjeni. A te večeri ta sjena bila je jedno od najjačih oružja cijelog koncerta.