Sepultura je u Zagrebu pokazala kako se odlazi bez spuštanja glave
Oproštajni koncerti često imaju nezgodnu naviku pretvoriti se u kolektivno gledanje u prošlost. Malo nostalgije, malo velikih riječi, malo osjećaja da svi prisutni moraju biti svjesni “povijesnog trenutka” svake tri minute. Sepultura je na zagrebačkoj Šalati napravila nešto puno bolje od toga. Nije došla održati sprovod vlastitoj karijeri. Došla je još jednom pregaziti pozornicu.
U ponedjeljak, 8. lipnja 2026., brazilske metal legende stigle su u Zagreb u sklopu oproštajne turneje Celebrating Life Through Death, prvi put nakon petnaest godina pred zagrebačku publiku. Sama činjenica da je koncert zbog velikog interesa preseljen iz Tvornice kulture na Šalatu već je dovoljno govorila o tome koliko se ovaj nastup čekao. Nije to bio jedan od onih koncerata na koje ljudi dođu “jer bi trebalo”. Ovo je bio koncert na koji se dolazi jer znaš da se takva prilika možda više neće ponoviti.
I upravo zato je bilo dobro što večer nije otišla u patetiku. Jer Sepultura nikada nije bila bend za spuštene poglede i sentimentalno mahanje rupčićem. Ako se već mora oprostiti, onda to ima smisla samo uz buku, znoj, pokret i onaj osjećaj da ti rebra u jednom trenutku počnu pratiti ritam protiv tvoje volje.
Evil Invaders kao uvod u večer koja nije planirala biti nježna
Prije Sepulture pozornicu su zauzeli Evil Invaders, belgijski speed/thrash metalci koji su sasvim logično sjeli u ovu večer. Nije to bio uvod koji pokušava umiriti publiku prije glavnog benda, nego zagrijavanje u pravom smislu riječi. Brzo, žestoko i dovoljno direktno da Šalata ne ostane u stanju pristojnog čekanja.
Evil Invaders na Šalati
Kod ovakvih koncerata support često ima nezahvalan zadatak. Ljudi su već mislima kod headlinera, pivo se još kupuje, društvo se još skuplja, a prostor polako traži svoju radnu temperaturu. Evil Invaders su odradili ono što dobar support treba napraviti: nisu pokušavali glumiti glavnu atrakciju, ali su prostor pogurnuli prema onome što je slijedilo.
A slijedila je Sepultura. I to Sepultura koja nije zvučala kao bend koji se oprašta zato što više ne može. Zvučala je kao bend koji odlazi dok još uvijek može pokazati zašto je preživio sve svoje lomove, promjene, rasprave, nostalgije i očekivanja.
Oproštaj bez žalobne povorke
Kad govorimo o Sepulturi, uvijek negdje u zraku visi povijest. Brazil, osamdesete, devedesete, thrash, groove, rani death/thrash rubovi, tribalni ritmovi, Roots, Chaos A.D., Arise, promjene postava, vječne rasprave o tome što je “prava” Sepultura i koliko dugo publika ima pravo držati bend zarobljen u vlastitim sjećanjima.
No na Šalati je najvažnije bilo ono što se događalo pred nama. Ne ono što se dogodilo prije trideset godina. Ne ono što bi netko volio da se dogodilo. Ne imaginarna verzija benda iz tuđih očekivanja. Nego konkretan bend na konkretnoj pozornici, pred publikom koja nije došla slušati muzejski vodič kroz metal povijest.
Derrick Green držao je pozornicu sigurno, fizički i autoritativno. Njegova uloga u Sepulturi odavno više nije fusnota, bez obzira na to koliko će neki fanovi do kraja svijeta pokušavati otvoriti istu raspravu. Na koncertu ovakvog intenziteta nema puno mjesta za internetske presude. Ili nosiš bend uživo, ili ne nosiš. Green ga je nosio.
Andreas Kisser ostao je ona vrsta gitarističkog autoriteta koji ne mora stalno dokazivati da zna što radi. Riffovi su bili oštri, solo dionice precizne, a njegova prisutnost podsjetnik da je Sepultura kroz desetljeća mijenjala oblike, ali nikada nije izgubila osnovnu namjeru: zvučati teško, napeto i nemirno.
Paulo Jr. bio je temelj, onaj dio zvuka koji se ne mora uvijek isticati da bi ga tijelo osjetilo. A Greyson Nekrutman za bubnjevima bio je jedno od velikih oružja ove verzije benda. Brzina, kontrola, snaga i preciznost kod njega nisu djelovali kao demonstracija tehnike, nego kao pogonski motor cijele večeri.
Setlista kao presjek karijere, ali bez predavanja iz povijesti
Setlista kao presjek karijere, ali bez predavanja iz povijesti
Setlista je funkcionirala kao presjek karijere, ali bez osjećaja da bend odrađuje muzejsko predavanje iz vlastite prošlosti. Nakon uvodnih snimki War Pigs i Polícia, koncert je otvoren s Inner Self, a večer je zatim prolazila kroz različite faze Sepulturine povijesti. Desperate Cry, Kairos, Means to an End, Attitude, Against i Choke pokazale su da bend ne želi oproštajnu turneju svesti samo na nekoliko očekivanih klasika.
To je dobra odluka, čak i kad publika najjače reagira na pjesme koje zna iz najdubljih slojeva vlastite metal memorije. Oproštajna turneja ne mora značiti da bend sam sebe pretvori u jukebox. Sepultura je u Zagrebu podsjetila da njezina priča nije stala u jednoj fazi, jednom albumu ili jednoj verziji benda.
Ipak, kada su krenule stvari poput Kaiowas, Dead Embryonic Cells, Slave New World, Territory, Refuse/Resist i Arise, Šalata je dobila ono zbog čega je velik dio publike vjerojatno i došao. To su pjesme koje ne traže previše objašnjenja. Ili ih osjetiš odmah, ili si na krivom mjestu.
Poseban trenutak bio je Kaiowas, s onim plemenskim, hipnotičkim osjećajem koji je Sepulturu uvijek izdvajao od gomile bendova koji su znali biti brzi, glasni i agresivni, ali nisu nužno znali biti drugačiji. Pjesma je dobila i dodatnu scensku dimenziju kada su se bendu na pozornici pridružili gosti na perkusijama i gitari, što je cijelom trenutku dalo još izraženiji ritualni, zajednički karakter. Upravo je u takvim trenucima jasno zašto njihova ostavština nije samo pitanje riffova, nego identiteta.
Završnica s Ratamahatta i Roots Bloody Roots nije pokušavala biti suptilna. To nije kraj koji elegantno nestaje. To je kraj koji zakuca vrata tako da ih više nitko ne mora zatvarati za njim.
Publika koja je znala da ne gleda običan koncert
Na Šalati se osjetilo da ljudi znaju što gledaju. Ne nužno na onaj teatralan način, nego kroz energiju koja se skupljala kako je koncert odmicao. Bilo je tu i starijih fanova, i mlađih koji možda nisu odrastali uz Sepulturu u realnom vremenu, ali su vrlo dobro znali zašto je ovaj bend važan.
To je jedna od zanimljivijih stvari kod Sepulture. Njihova publika nije samo generacijska. Nisu ostali bend koji pripada samo jednoj dobi, jednom razdoblju ili jednom tipu metal nostalgije. Njihove pjesme i dalje mogu pokrenuti ljude koji su ih slušali devedesetih, ali i one koji su ih otkrili puno kasnije, kada je povijest već bila napisana, prepisana, posvađana i ponovno otvorena.
Zato ovaj koncert nije funkcionirao kao zatvaranje arhive. Više kao podsjetnik da neka glazba ne stoji mirno čak ni kada bend najavi kraj.
Bend koji odlazi dok još može udariti
Najveća vrijednost ovog nastupa bila je upravo u tome što nije tražio sažaljenje. Sepultura na Šalati nije zvučala kao bend koji moli publiku da ga pamti boljim nego što jest. Zvučala je kao bend koji još uvijek može stati pred ljude i odsvirati koncert koji ima masu, snagu i razlog.
Naravno, oproštajna turneja nosi svoju težinu. Nemoguće je potpuno izbrisati svijest o tome da se jedna velika priča približava kraju. Ali taj kraj u Zagrebu nije bio tužna fusnota. Bio je glasan, znojav i tvrdoglav. Baš kako i treba biti.
Sepultura se nije oprostila od Zagreba spuštene glave. Nije došla održati govor nad vlastitom karijerom. Došla je pokazati da se i kraj može odsvirati kao napad.
Ako je ovo doista bio posljednji zagrebački susret sa Sepulturom, onda je bio upravo onakav kakav je trebao biti: bez sprovodne tišine, bez nepotrebne patetike i bez osjećaja da gledamo bend koji je zakasnio na vlastiti oproštaj.
A ako se jednog dana dogodi metal verzija reinkarnacije, povratak iz pepela, “još samo jedna” turneja ili novo poglavlje u nekom idućem životu benda, nitko se vjerojatno neće pretjerano žaliti. Oproštaji u rocku i metalu ionako ponekad imaju čudan običaj trajati dulje od nekih karijera.
Ali ako je Šalata stvarno bila zadnji zagrebački udarac Sepulture, onda se čuo dovoljno glasno.
Ovo nije bio sprovod. Ovo je bio kraj koji je odbio leći u grob.
Sepultura je odradila svoje, ali koncertna sezona ne staje. Sljedeće datume, najave i koncerte koje vrijedi imati na radaru pratite u našem Koncertnom vodiču.
Autor: Matilda Rudec
Fotografije: Slavica Rudec
Datum objave: 09.06.2026.
