Bear Stone Festival 2026 oduševio atmosferom, koncertima i prirodom uz Mrežnicu

Bear Stone Festival 2026: Tri dana riffova, Mrežnice i atmosfere zbog koje ćete se poželjeti vratiti

Festival na kojem priroda i glazba postaju jedno

Bearstone Festival 2026. održan je od 2. do 5. srpnja u Donjem Primišlju kraj Slunja. Tri dana uronjena u prekrasan ambijent uz tirkiznu i čistu Mrežnicu, okruženi gustim šumama, gdje se dani provode uz rijeku (i u rijeci), a noći pod svjetlom pozornica i milijun krijesnica. Meni je ovo bila prva godina festivala, no nikako ne i zadnja. Mislim da to kaže apsolutno svatko tko je zakoračio u ovaj raj, daleko od signala mobitela i svakodnevne buke jer ovdje glavnu riječ preuzimaju masni i fuzz riffovi, psihodelija i osjećaj zajedništva. Teško da vam ovo mogu opisati riječima, dođite i vidite!

Prvi bend na koji smo stigli na Mill stageu u četvrtak bila je (barem za mene) dugo iščekivana -Hrmülja – ekipa iz Ludbrega/Zagreba osnovana 2013. godine, speed metal imidž, old school heavy/stoner zvuk je sve što đaku triba za odličan početak ovog prelijepog festa. S predstavljanjem ganc novog EP-a “Dream Horizons” nismo očekivali ništa manje nego skidanje obrva publici, što smo i dobili. Zatim, Volcanova drito iz hladnog Reykjavika. Ovaj islandski trio definitivno nije zvučao kao standardni skandinavski metal bend. Visoka energija, zvuk sličan velikanima poput Fu Manchu-a i Truck Fightersa uz punkerski stav bila je dobitna kombinacija za popiti hladno pivo uz još hladniju Mrežnicu. Najveći spektakl prvog dana bio bi definitivno nastup Otrovne Kristine na Jam stageu. Ovaj trio iz Zagreba, okupljen je 2015. kao projekt trojice glazbenika pod vodstvom Nike Potočnjaka (poznatog po bendu Seven That Spells, koji je također nastupao na medi prijašnjih godina). Stoner riffovi s orijentalnim utjecajem, rekao bih čak balkanskim grooveom, srceparajući stihovi o propalim ljubavima i genijalno dvoglasje bilo je i više nego dovoljno da publika odlijepi, neki čak i doslovno. Tijekom cijele fešte, jer nazvati ovo samo nastupom bio bi grijeh, letjele su patike, bilo je crowdsurfanja s pivom u ruci, a pritom se zalomilo i koje upoznavanje sa zemljom od strane onih malo manje spretnih.

Drugi dan nam je počeo nešto kasnije, što nema uopće veze s količinom alkohola koja je popijena dan prije :). Glavni – Stone stage – u prvom planu, i prvi na tapeti bili su Daevar. Ovaj njemački doom/stoner trio često uspoređuju s amerima Windhand zbog kombinacije teških riffova i eteričnih ženskih vokala, no nažalost nismo ih imali prilike toliko čuti radi tehničkih problema koji su nastali tijekom njihovog nastupa zbog čega su značajno skratili setlistu. Nakon njih grci – Planet of Zeus. Momci su došli s jednom misijom u glavi, a to je da dignu Bearstone na noge lagane. Četveročlani rock ‘n’ roll stroj s nepokolebljivim stavom odmah nas je bacio u “dance mode” sa svojim zvučnim zidom. Vokal i gitarist Babis nije dao mira publici i očekivao je jednaku energiju od nje kao što je on nama davao sa svojim performansom. S obzirom na naš kasniji start drugog dana brzo smo to nadoknadili uz ovakav bend. Nije ni čudo što prema mnogima slovi za jedno od najjačih europskih live imena u svom žanru, bome su nas uvjerili u to. Idući bend na tapeti nam je bio psihodelični rock četverac My Sleeping Karma. Kao već dobro uspostavljen dio psych rock scene, My Sleeping Karma su pridonijeli festivalu svojim audio tripovima i genijalnim vizualima od strane stage techova (koji su i ove godine ponovno bili fantastični Sector 7g Visuals iz Berlina). Iako je bend instrumentalan, nije se osjetio manjak vokala kroz njihov nastup. Spojili su masne riffove, hipnotičke ritmove i psihodelične melodije u jedno iskustvo bez praktički ijedne izgovorene riječi. Iskreno, ovo je jedan od rijetkih bendova za koje mogu reći da bi uz vokal bili “lošiji”. Glazba je poput plovidbe nekim psihoaktivnim morem nosila publiku u dubinske ekstaze, makar se nadamo da je samo glazba u pitanju. Kao šlag na torti ovog već divno ispunjenog drugog dana, na stage se penju meni osobno jedni od najdražih psihodeličnih rock bendova, ili kako oni to sami sužavaju u “psiho-rock” – Uncle Acid And The Deadbeats. Lo-fi zvuk kao sa albuma, vokali ukletoga tona, cijeli show je bio kao da si u kinu i gledaš horrorac iz 60-ih. Generalno mračna atmosfera uz zabavne riffove je “sweet spot” koji rijetko koji bend može pogoditi, ali Ujko Kiselinica i Propalice su majstori svog zanata po tom pitanju. Pošto je koncert počeo u 23h, sama okolina je pridonijela atmosferi uz nisku maglu koja je, kao da je prizvana, strujala oko nas uz Mrežnicu. Ovo je definitivno bilo iskustvo za koje mi je stvarno bilo iznimno žao što nije malo duže trajalo, a nisam ni bio sam u tom mišljenju…kroz krikove publike se samo čulo “WE WANT MORE/ ONE MORE SONG”. Pametnom dosta.

Treći i nama posljednji dan (s obzirom da je četvrti dan bilo još malo prijepodnevnog programa na Jam Stageu za one najhrabrije i najupornije) za nas je počeo s kupanjem u ledenoj Mrežnici. Ledena banja bila je popraćena svirkom nama dobro poznatog benda pred kojim je veoma svijetla budućnost, a u pitanju je osječki Vodenkonj! Naši prijatelji, što uopće ne utječe na našu recenziju njihove svirke, započeli su svoj set hladni kao špriceri, nema treme i toga sličnog, dečki su uvježbani i spremni za rat. 11 pjesama ispunjenih groovy riffovima u pankerskom stilu, malo za reći da su dečki dobrano pokazali što naša Slavonija ima za ponuditi što se tiče bendova i njihove kvalitete. Od vrhunskog bubnjanja od strane našeg dragog Marca, bass linija Neleta od kojih ti se iznutrice tresu, Dindine ska-punk-influenced riffčine i Čorićev gromoglasni rašpa vokal bio je ansambl audio napada kakav je malo tko (osim nas) na Mill Stage-u očekivao. Dečki su obavili *eben posao i zaslužili su onih 300 piva što smo popili s njima nakon svirke. Osjećam da je bitno spomenuti kako je ove godine Bearstone posebnu pažnju posvetio osječkoj underground sceni kroz takeover kolektiva Purpurne bašte, koji je na Mill Stage doveo čak 5 imena osječke nove generacije: uz Vodenkonj tu su bili i Klaustrofonija, Layka, Badel-bager i Čuvarkuća. Svih pet bendova su fantastični, svaki na svoj način, i vjerujte, vrijedi ih poslušati ako ih ikad negdje zapazite na nekom plakatu ili u nekom klubu. U međuvremenu, glavni stage zauzeli su Nightstalker koji smo preskočili jer smo morali malo dobiti noge, sjesti u kampu i doći do sebe. Ipak je zadnji dan, a ima među ekipom ljudi u godinama. Nakon njih, Austin TV – koji su stigli čak iz Meksika sa svojom neobičnom scenskom pojavom u kostimima kojima poručuju kako nije bitno tko si i što si nego kakav si. Elder je predzadnji headliner koji je nastupao na festivalu i malo nam je žao što nisu bili šećer na kraju. Psihodelično, transcendentalno i masno tri su epiteta koja zasigurno opisuju ovaj petorac. Iako je prosjek dužine pojedinih pjesama bio oko 10 minuta, niti jedna sekunda nije inducirala zijevanje. Ispunjeno sa svih instrumentalnih strana i dodatno začinjeno s vrhunskim vokalom, Elder je pokazao publici upravo zašto su odabrani kao headliner ne samo ovog festa nego i brojnih drugih diljem Europe i šire. Zadnji headliner festivala – nizozemsko-turski Altin Gun donijeli su nešto potpuno drugačije – spoj anatolijskog rocka, psihodelije, funka i modernog elektroničkog senzibiliteta i pokazali da je ovo jedna od onih festivalskih situacija u kojima se granice žanrova jednostavno prestanu računati. Spojili su tursku narodnu glazbu i instrumente s čvrstim basom, plesnim ritmovima (koji su nas balkance, ali i ostale, odmah “natjerali” da odvrćemo žarulje) i zaraznim grooveom. Nakon svega, na Jam stageu nastupili su dečki iz Danske Smag På Dig Selv. Bili su suočeni s ogromnom preprekom, apsolutna sva oprema im je ostala na aerodromu u Copenhagenu i nisu bili sigurni hoće li uopće nastupati, no uz pomoć organizatora i bendova zlatnih ruku (to je ono zajedništvo koje stalno spominjemo), uspjeli su skupiti opremu na samom festivalu i ipak održali svirku. I kako nam je drago što jesu! Saksofon, bass saksofon i bubanj je sve što je ovoj trojki trebalo da obore publiku s nogu. Doslovno. Na dvije pjesme su tražili od nas da kleknemo i da se uzdignemo na “drop”. Naravno velika većina nas s lošijim koljenima je odlučila skroz sjesti na pod (i iskoristiti ovu priliku da malo odmorimo). Definitivno još jedan woow moment koji su nam priuštili u samoj završnici koncerta bio je wall of death na ovakvoj vrsti glazbe – techno sa saksofonima. Tri klasična instrumenta da mogu prenijeti full techno doživljaj nisam vidio od SAWA festa kada su talijani Ottone Pessante nastupali. Techno, drum ‘n’ bass, pa malo i Viagra Boys đira bilo je unikatno iskustvo i neopisivo drugim riječima, zasigurno ću ih ispratiti na budućim svirkama u blizini Lijepe Naše. Točku na ovogodišnje izdanje Bearstonea stavio je Ivan Levačić sa svojim solo projektom Eleven. Levi je inače poznat bubnjar koji djeluje u bendovima poput Abop, Chui i Kries, a kroz ovaj projekt istražuje svijet live elektronike, spajajući analogne sintisajzere, sekvencere, ritam mašine i vlastite udaraljkaške vještine u nešto što sam naziva mindful techno. Bome nas je sve fino rasplesao, čak i one najokorjelije metalce među nama i poslao nas kući (ili u kamp) spavati dobrano umorne, ali sretne i zadovoljne.

Bearstone festival još je jednom potvrdio da nije tek festival, već iskustvo koje uspješno spaja glazbu, prirodu i zajedništvo u jedinstvenu cjelinu. Organizacijski odbor ovog festivala, predvođen Marinom Lalićem (svima im zajedno skidamo kapu na ovom pothvatu i želimo svu sreću u daljnjem radu) uspješno je izbalansirao ovogodišnje izvođače između etabliranih imena i novih snaga underground scene. Istovremeno, priliku su dobili i regionalni bendovi, potvrđujući da Bearstone ostaje važna platforma za predstavljanje i otkrivanje fantastičnih novih izvođača. Nakon još jednog uspješnog izdanja, ovaj festival nastavlja učvršćivati svoj status jednog od najposebnijih boutique festivala teškog i psihodeličnog zvuka u ovom dijelu Europe.