Postoje bendovi koje želiš vidjeti barem jednom u životu. A postoje i oni nakon čijeg trećeg koncerta na istoj turneji već počinješ računati koliko ti je godišnjeg odmora ostalo za njihove sljedeće datume.
Zbog takvih bendova bez previše razmišljanja sjedneš u auto, prijeđeš nekoliko stotina kilometara i završiš usred talijanskog ljeta, na temperaturama na kojima se i bundeve vjerojatno same počinju peći.
Helloween je očito ovaj posljednji slučaj.
Nakon Budimpešte i festivalskog nastupa na Hellfestu, Ferrara je bila moj treći susret s turnejom kojom Helloween obilježava četrdeset godina karijere. Moglo bi se očekivati da će nakon tri gledanja sličnog programa početno uzbuđenje barem malo popustiti.
Dogodilo se upravo suprotno.
Svaki su mi put sve bolji, a već sada prilično jasno vidim da bi se i budući godišnji odmori ravnati prema datumima njihovih nastupa, dok će se sve druge životne obaveze pokušati ugurati između koncerata.
Zato nam je bilo itekako drago što smo potegnule do Ferrare. Takva putovanja rijetko ostanu samo na relaciji automobil, hotel, koncert i povratak kući. Upoznale smo zanimljive ljude iz različitih zemalja, razmijenile priče s fanovima koje vjerojatno nikada ne bismo srele u svakodnevnom životu, a među publikom srele smo i neka poznata lica iz Hrvatske.
Ferrara Summer Festival okupio je tri benda dovoljno različita da je večer djelovala kao neobičan susret gusara, patuljaka i bundeva.
I nekako je sve zajedno imalo savršenog smisla.
Visions of Atlantis: gusari, simfonijski metal i zajedničko veslanje
Večer su otvorili Visions of Atlantis, donoseći spoj simfonijskog metala, velikih melodija i piratske estetike koja kod njih nije samo vizualni dodatak glazbi.
Clémentine Delauney i Michele Guaitoli čine snažan vokalni par, ali nastup ne počiva samo na njihovu kontrastu. Cijeli bend jasno razumije svijet koji je izgradio oko svojih pjesama. Kostimi, orkestralni elementi, pomorska tematika i scenski pokreti povezani su u zaokruženu priču, zbog čega njihov nastup nije ostavio dojam običnog zagrijavanja prije glavnog izvođača.
Program su otvorili pjesmom „Master the Hurricane“, nakon koje su stigle „Clocks“ i „Legion of the Seas“. „Melancholy Angel“ pokazala je njihovu melodičniju stranu, dok su „Hellfire“ i završna „Armada“ potvrdile da Visions of Atlantis ne ovise samo o atmosferi i scenografiji. Iza njihova pomno izgrađenog piratskog svijeta stoji bend koji zna iznijeti veliku festivalsku pozornicu.
Najzabavniji prizor nastupa dogodio se tijekom pjesme „Pirates Will Return“. Na poziv benda dio publike sjeo je na tlo i počeo zajednički veslati, poput posade vrlo neobičnog broda nasukanog usred Ferrare.
Gledano izvan konteksta, skupina metalaca koja disciplinirano sjedi na podu i povlači zamišljena vesla mogla bi djelovati kao posljedica predugog boravka na ljetnom suncu. U svijetu Visions of Atlantis prizor je bio potpuno prirodan.
Wind Rose: patuljačka radna etika i ozbiljna snaga iza oklopa
Nakon gusara stigli su patuljci.
Talijanski Wind Rose svoj je identitet izgradio oko dwarven metala, teških riffova, zborskih refrena i estetike koja izgleda kao da je cijeli bend upravo završio smjenu u rudniku negdje duboko ispod Međuzemlja.
Na papiru bi takav koncept lako mogao zvučati kao šala koja je otišla nekoliko albuma predaleko.
Uživo funkcionira upravo zato što Wind Rose ne pokazuje ni najmanju potrebu za suzdržanošću. Ne udaljavaju se od vlastite ideje, ne ispričavaju se zbog kostima i ne pokušavaju publici dokazati da su ispod oklopa zapravo vrlo ozbiljni ljudi.
Oni jesu ozbiljan bend. Samo njihova verzija ozbiljnosti uključuje sjekire, rudarenje i pjesme koje zvuče kao glazbena pratnja za masovni odlazak po zlato.
Nastup su otvorili pjesmom „Dance of the Axes“, a nastavili uz „The Great Feast Underground“ i „Army of Stone“. Iza zabavne fantasy prezentacije čula se vrlo čvrsta izvedba. Gitare su bile teške i precizne, ritam-sekcija držala je pjesme kompaktnima, a Francesco Cavalieri lako je navodio publiku na grupne povike i podizanje ruku.
U pjesmama „Mine Mine Mine!“ i „Trollslayer“ posebno su do izražaja došli masivni zborski vokali, dok je „Together We Rise“ donijela jedan od himničnijih trenutaka njihova seta.
Nezaobilazna „Diggy Diggy Hole“ još je jednom pokazala koliko je pjesma koja je počela kao internetski fenomen postala važan dio identiteta benda. Do završne „Rock and Stone“ bilo je jasno da Wind Rose nisu samo zabavna tematska atrakcija. Ispod oklopa nalazi se izuzetno uigran bend koji dobro zna kako festivalsku publiku pretvoriti u vlastitu malu patuljačku vojsku.
Nakon gusara i patuljaka došlo je vrijeme za bundeve.
Potpuno razumna kupnja mercha nekoliko minuta prije koncerta
Prije koncerta planirala sam se ponašati kao potpuno razumna i financijski odgovorna odrasla osoba.
Nekoliko minuta prije početka Helloweena razum je, naravno, odlepršao u neki paralelni svemir.
Na merch štandu prvo sam kupila majicu.
Zatim kapu.
Onda i zimski šal, usred srpnja u Italiji.
Tek kada sam sve to držala u rukama, shvatila sam da nemam kamo s kupljenim stvarima, a uskoro trebam u photo pit s fotografskom opremom. Jedino logično rješenje bilo je kupiti još i platnenu torbu s Helloweenovim logom.
Drugim riječima, problem nastao kupnjom mercha riješila sam kupnjom još jednog komada mercha.
Bio je to, zapravo, savršen shopping u Italiji.
Od torbe sam improvizirala nešto nalik ruksaku i sljedeća dva sata nosila svoju vrlo važnu ljetnu kolekciju na leđima. Sustav možda nije zasluživao patent, ali je oslobodio ruke za fotoaparate, a u tom trenutku to je bilo najvažnije.
Plan za prve dvije pjesme bio je profesionalan i detaljno razrađen.
Trajao je sve dok se nisu ugasila svjetla.
„Let Me Entertain You“, pad zavjese i četrdeset godina na ekranu
Helloweenov koncert ne počinje prvim riffom.
Počinje pjesmom „Let Me Entertain You“ Robbieja Williamsa, koja preko razglasa podiže posljednji val iščekivanja prije izlaska benda. Pogledi su usmjereni prema velikoj zavjesi, a svaki novi takt zvuči poput odbrojavanja.
Zatim zavjesa pada.
Pozornica ostaje u mraku, dok se članovi benda gotovo neprimjetno penju na svoja mjesta. Na velikom videozidu počinju se izmjenjivati omoti albuma iz svih razdoblja njihove karijere. Četrdeset godina Helloweena prolazi pred publikom u nekoliko trenutaka, od najranijih izdanja do današnje sedmeročlane postave.
A onda prvi tonovi pjesme „March of Time“ presijeku mrak.
Svjetla otkrivaju bend, publika odgovara prvim velikim uzvikom večeri, a prostor se u nekoliko sekundi iz iščekivanja pretvara u punokrvni Helloweenov koncert.
Meni su se u istom trenutku počele tresti ruke.
Kada fandrenalin uđe u photo pit
Uz sve pripreme, odabir opreme, proučavanje setliste i unaprijed zamišljene kadrove, pogubila sam se kao na ispitu za koji sam naučila cijelu knjigu, a zatim zaboravila vlastito ime.
U photo pitu ipak nema vremena za ozbiljniju emocionalnu krizu. Na raspolaganju su bile prve dvije pjesme, izvođači su se neprestano kretali, svjetlo se mijenjalo, a željeni kadar često je trajao samo nekoliko sekundi.
Malo sam pjevala dok sam fotografirala. Dovoljno tiho da ne ometam nikoga oko sebe, ali i dovoljno da me to održi na životu i spriječi potpuni raspad od fandrenalina.
Nakon početnih trenutaka ruke su se ipak sjetile što trebaju raditi. Fokus se vratio na svjetlo, izraze lica i pokret.
Potpuno smirivanje nije se dogodilo.
Ali to zapravo nitko nije ni očekivao.
Od prvog takta u punoj snazi
Otvoriti koncert pjesmom „March of Time“ znači odmah postaviti visoke zahtjeve pred cijeli bend. Nema dugog zagrijavanja ni postupnog traženja vokalne sigurnosti. Pjesma od prvih minuta traži preciznost, energiju i punu koncentraciju.
Odmah nakon nje stigla je „The King for a 1000 Years“, jedna od duljih i složenijih skladbi s albuma Keeper of the Seven Keys: The Legacy.
Smjestiti tako veliku kompoziciju na sam početak nije najočitiji izbor. Ne nudi brzo zadovoljstvo ni jednostavnu strukturu, nego mijenja tempo i raspoloženje, gradi se kroz više dijelova i traži pažnju publike.
U Ferrari je upravo zato djelovala kao jasna poruka da obljetnička turneja neće biti svedena samo na siguran niz najvećih hitova.
Hansenov produženi gitarski uvod najavio je „Future World“, jednu od pjesama koje više ne pripadaju samo bendu. Publika njezin refren preuzima gotovo automatski, bez obzira na to je li netko Helloween otkrio osamdesetih, preko presnimljene kazete devedesetih ili mnogo kasnije na nekoj digitalnoj platformi.
Ruke su bile u zraku, glasovi su se širili prostorom, a bend je već u ranoj fazi nastupa djelovao kao da se nalazi duboko u sredini koncerta, a ne tek na njegovu početku.
Novi materijal koji se ne skriva među klasicima
Okupljanje postave Pumpkins United moglo je ostati golema nostalgična atrakcija.
Helloween je bez problema mogao godinama izvoditi provjerene klasike i živjeti od činjenice da su Michael Kiske, Andi Deris i Kai Hansen ponovno na istoj pozornici.
Ali bend nije stao na tome.
Nastavili su stvarati novu glazbu, a pjesme s albuma Giants & Monsters u Ferrari nisu djelovale kao obavezni promotivni dio koji publika treba pristojno odslušati prije povratka poznatim refrenima.
„This Is Tokyo“ izravna je i brzo pamtljiva, dok „Universe (Gravity for Hearts)“ pokazuje ambiciozniju stranu aktualnog materijala.
A onda je tu „Into the Sun“.
Priznajem, prošla sam svoju malu fazu žalovanja kada su neke meni drage pjesme nestale iz programa, a njihovo mjesto zauzeo novi materijal. Fanovi promjene setliste ponekad doživljavaju kao osobni napad, iako bend vjerojatno nije ni svjestan emocionalnog procesa koji je pokrenuo jednom zamjenom pjesme.
U međuvremenu se „Into the Sun“ pretvorila u jednu od najjačih pjesama aktualnog seta i, sasvim neočekivano, u pravi melem za dušu.
U zajedničkoj izvedbi Michaela Kiskea i Andija Derisa dobiva dodatnu emotivnu težinu. Njihovi glasovi ne pokušavaju zvučati jednako. Upravo suprotno, razlika između njih gradi pjesmu i daje joj posebnu snagu.
Tako je skladba zbog čijeg sam dolaska u program u početku mentalno nosila crninu postala jedan od trenutaka kojima se sada najviše veselim.
Očito ipak postoji život nakon promjene setliste.
„We Burn“ i doslovno shvaćen naslov
Jedan od vizualno najsnažnijih trenutaka večeri stigao je tijekom pjesme „We Burn“.
Pirotehnika je izbila uz pozornicu dok je bend jurio kroz jednu od najbržih pjesama Derisove ere. Plamen je dodatno zagrijao prostor ispred pozornice, kao da srpanjska Italija sama po sebi nije bila dovoljan izazov.
Kod Helloweena se naslov „We Burn“ očito shvaća vrlo ozbiljno.
Vatra se nije samo gledala, nego se i osjetila. Svaki novi plamen pratio je ritam pjesme, dok je publika odgovarala podignutim rukama i glasom koji se širio prostorom.
Tijekom nekoliko pjesama iznad publike poletjeli su konfeti. Pod reflektorima su izgledali kao gusti valovi boje koji su se zatim poput pljuska spustili na fanove i na nekoliko trenutaka potpuno promijenili sliku prostora ispred pozornice.
Helloween nikada nije bio bend minimalizma.
Njihov svijet čine bundeve, čuvari ključeva, ludi znanstvenici, čudovišta, jarke boje, humor i melodije dovoljno velike da ispune cijeli festivalski prostor.
Suzdržanost bi u tom svijetu izgledala puno čudnije od nekoliko dodatnih topova konfeta.
Bend koji je spojio vlastitu povijest
Povijest Helloweena nikada nije bila jednostavna.
Različite postave, odlasci, međusobna neslaganja i tragedije ostavili su za sobom nekoliko snažnih razdoblja, dovoljno važnih da se među fanovima godinama vode rasprave o najboljem pjevaču, albumu i jedinoj pravoj verziji benda.
Kada je 2016. najavljen Pumpkins United, dogodilo se nešto što je godinama izgledalo gotovo nemoguće. Michael Kiske i Kai Hansen ponovno su se povezali s Andijem Derisom, Michaelom Weikathom, Markusom Grosskopfom, Saschom Gerstnerom i Danijem Löbleom.
Helloween pritom nije pokušao izbrisati godine tijekom kojih njegovi ključni članovi nisu bili zajedno.
Nije poništena Derisova era kako bi se napravilo mjesto za povratnike. Nisu se pokušali vratiti u osamdesete i ponašati kao da desetljeća između nisu postojala.
Spojili su ih.
Upravo ih zbog toga danas volim još više.
Michael Kiske i dalje pjeva s lakoćom zbog koje visoke dionice povremeno izgledaju nepristojno jednostavno. Andi Deris donosi potpuno drukčiji karakter, snažnu komunikaciju s publikom i onaj prepoznatljivo topao, gotovo kremast glas. Znam, „kremast” više zvuči kao parfemska nota nego kao opis metalskog vokala, ali kod Derisa jednostavno odgovara. Kai Hansen vraća siroviji i nepredvidljiviji dio najranije povijesti benda.
Na pjesmama poput „Ride the Sky“ i „Heavy Metal (Is the Law)“ Hansenov glas ne donosi samo nostalgiju, nego energiju vremena u kojem granice između speed i power metala još nisu bile jasno povučene.
Michael Weikath ostaje jedan od glavnih arhitekata njihova zvuka, Sascha Gerstner koristi cijelu pozornicu i pritom svira dovoljno precizno da njegov doprinos nikada ne ostane samo na pokretu i pozi, dok Markus Grosskopf i Dani Löble čvrsto drže konstrukciju ispod velikih melodija i promjena tempa.
Sedam glazbenika na pozornici lako bi moglo izgledati kao gužva.
Kod Helloweena izgleda kao konačno složena cjelina.
Jedna kratka medicinska digresija
Moja povijest s Helloweenom također traje dovoljno dugo da uključuje nekoliko loših odluka.
Devedesetih sam prijateljici iz medicinske škole napisala sastav o nuspojavama lijekova kako bi mi njezin tetak iz Njemačke nabavio kazetu i poster Helloweena. Profesorica je brzo prepoznala moj stil u tuđem radu, pa su uslijedile prijetnje kaznama i kratka kriza moje tada upitne karijere medicinske sestre.
Školu sam završila.
Kazetu nikada nisam dobila, poster ipak jesam.
Tada glazba nije bila udaljena jedan klik. Slušao si ono što si imao i ono što si uspio presnimiti s nečije kazete, često s kopije neke druge kopije. Za bend do kojeg ti je bilo stalo morao si se više potruditi, iako pisanje tuđih školskih radova ipak nije metoda koju bih danas profesionalno preporučila.
Od klasika do akustičnog predaha
Setlista u Ferrari obuhvatila je gotovo cijeli program koji Helloween izvodi na ovoj turneji. Izostale su samo „Hell Was Made in Heaven“ i „A Little Is a Little Too Much“, dok je ostatak večeri ponudio širok presjek karijere.
Nakon pirotehničkog udara tijekom pjesme „We Burn“, „Twilight of the Gods“ vratila je koncert u Keeper razdoblje, a „Ride the Sky“ u najranije dane benda.
„Hey Lord!“ ponovno je istaknula Derisovu eru, dok je „I Want Out“ spojila pozornicu i publiku u refrenu kojem više nije potrebna posebna najava. Glasovi su se podigli već s prvim riječima, a pjesma se gotovo odmah pretvorila u zajedničko pjevanje.
Nakon nje Andi Deris i Michael Kiske uzeli su akustične gitare za „In the Middle of a Heartbeat“.
Nakon brzine, vatre i velikih refrena, dvije akustične gitare otvorile su više prostora glasovima. Koncert nije izgubio intenzitet, samo ga je zamijenio drukčijom vrstom koncentracije. Kiske je pritom ubacio i kratki Elvisov trenutak, dovoljno spontan da izazove osmijehe i dodatno opusti atmosferu.
Uslijedila je „A Tale That Wasn’t Right“, započeta akustično, a zatim proširena ulaskom cijelog benda.
Upravo se u tom dijelu posebno dobro vidjelo koliko odnos Kiskea i Derisa znači današnjem Helloweenu. Različito pjevaju, drukčije nose emociju i publici pristupaju iz različitih smjerova, ali među njima nema dojma borbe za prostor ni potrebe da se odredi čija je era važnija.
Fanovi više ne moraju birati. Napokon.
Za bend s tako složenom poviješću to je možda i najveća pobjeda.
Usred srpnja je, naravno, Halloween
Nakon „Heavy Metal (Is the Law)“ stigla je „Halloween“, skladba u kojoj se nalazi gotovo sve iz čega je nastao prepoznatljivi zvuk benda.
Brzina, melodija, teatralnost, promjene tempa, mračniji motivi i osjećaj da se unutar jedne pjesme skriva nekoliko različitih kompozicija prisutni su kroz cijelu izvedbu.
To nije samo klasik koji se izvodi zato što ga publika očekuje.
To je pjesma koja objašnjava zašto je Helloween postao jedan od ključnih bendova europskog power metala. Pokazuje koliko su još tada bili spremni povezati brzinu heavy metala s velikim melodijama, fantastičnim pričama i gotovo filmskim razvojem pjesme.
A nema ničeg slađeg nego usred srpnja, na talijanskoj vrućini, zajedno s publikom zapjevati: „It’s Halloween tonight.“
Koliko god to izvan konteksta djelovalo apsurdno, u tom trenutku sjeda potpuno prirodno.
Na nekoliko minuta nestaju ljeto, kalendar i činjenica da se nalazimo na otvorenom prostoru u Ferrari. Ostaju melodija, glasovi publike i Helloweenova sposobnost da vlastiti svijet učini uvjerljivijim od stvarnosti oko njega.
Kod Helloweena kalendar ionako nikada nije bio važniji od osjećaja.
Završnica sastavljena od klasika
Bis je nakon uvodne „Invitation“ otvorila „Eagle Fly Free“, dajući Kiskeu prostor za vokalne visine i velike melodije koje su obilježile Keeper razdoblje.
Nakon nje, s pjesmom „Power“ u središte se vratio Deris, dok je „Dr. Stein“ u završnicu unio onu razigranu stranu Helloweena koja je jednako važna kao epske teme i složene glazbene konstrukcije.
Tijekom pjesme iznad publike su poletjeli i veliki Helloween baloni. Jedan sam nakratko uspjela uhvatiti, dovoljno dugo da se razveselim kao dijete, a zatim sam ga prepustila drugim fanovima i pustila da nastavi kružiti publikom.
Konfeti, veliki baloni, osmijesi na pozornici i publika koja više nije štedjela glas pretvorili su završnicu u slavlje, a ne u formalno zatvaranje obljetničkog programa.
Kada je na samom kraju stigao završni refren pjesme „Keeper of the Seven Keys“, bilo je jasno što slijedi. Nije trebala cijela skladba ni dodatna najava. Nekoliko poznatih stihova bilo je dovoljno da zatvori krug između različitih razdoblja benda i označi ono što nitko još nije bio spreman prihvatiti: kraj večeri.
Na početku se više od dva sata čini kao sasvim ozbiljno trajanje koncerta.
Na kraju Helloweenova nastupa djeluje nepristojno kratko.
Njihov katalog nije problem zato što u njemu nema dovoljno pjesama za dobru setlistu.
Problem je što ih ima previše.
Vrijedilo je potegnuti do Ferrare
Helloween je u Ferrari pokazao zašto Pumpkins United više nije samo velika ideja o ponovnom okupljanju.
To je stvarni bend koji snima novu glazbu, uključuje je u program i ne pokušava živjeti isključivo od činjenice da su njegovi ključni članovi ponovno zajedno.
Njihova najveća pobjeda nije samo u tome što su se okupili.
Pobjeda je u tome što su pronašli način da zajedno nastave.
Stare pjesme nisu izgubile snagu, novi materijal ne djeluje kao uljez, a sedmeročlana postava pokazuje koliko različitosti može stati u jedan bend kada se više nitko ne pokušava izboriti za jedinu ispravnu verziju njegove prošlosti.
Meni je to bio treći nastup na istoj turneji i treći put sam s koncerta otišla s osjećajem da su bili još bolji nego prethodni put.
Fandrenalin nije popustio ni nakon spremanja fotoaparata i izlaska s festivalskog prostora. Držao me do kasno u noć, kao da tijelo nije dobilo informaciju da je koncert završio.
Drago mi je što smo potegnule do Ferrare zbog koncerta, fotografija, zanimljivih ljudi koje smo upoznale i poznatih lica koja smo srele daleko od kuće. Upravo takvi trenuci koncertno putovanje pretvaraju u nešto više od još jednog datuma označenog u kalendaru.
Nekada sam zbog Helloweena riskirala kaznu u medicinskoj školi pokušavajući nabaviti jednu kazetu.
Danas zbog njih prelazim granice s dva fotoaparata i zimskim šalom kupljenim usred ljeta. Usput se zapitam jesam li možda prestara za koncerte, zaključim da očito nisam i napišem članak o tome. Nakon sljedećeg nastupa razmišljam zašto nam koncerti ponekad trebaju više od godišnjeg odmora, mogu li djelovati kao dobar ispušni ventil i postoji li medicinski prihvatljiva dijagnoza za fandrenalin.
Helloween mi, osim fotografija i uspomena, očito neprestano daje nove teme za pisanje iz perspektive publike.
Ne mogu tvrditi da sam s godinama postala razumnija.
Ali već prilično jasno vidim prema čemu će se ravnati sljedeći godišnji odmor.
Pogledajte i fotogaleriju Helloweena s Ferrara Summer Festivala 2026
Autor: Matilda Rudec
Fotografije: Slavica Rudec i Matilda Rudec
Datum objave: 20. srpnja 2026.
