Luppolo in Rock 2026: mračna završnica uz Rotting Christ, Marduk, Overkill i Venom

U nedjelju, 19. srpnja 2026., Cremona se kuhala pod ljetnim suncem, ali završni dan Luppolo in Rock festivala nije pokazivao namjeru spustiti temperaturu. Devet bendova izmjenjivalo se na pozornici Parca delle Colonie Padane, a program je od ranog poslijepodneva postupno vodio prema najjačim imenima večeri: Rotting Christu, Marduku, Overkillu i Venomu.

Bio je to najekstremniji dan ovogodišnjeg izdanja, obilježen black, death, grindcore i thrash metalom, ali i festivalskom atmosferom koja Luppolo in Rocku daje poseban karakter. Dovoljno velik za snažan međunarodni program, a dovoljno pregledan da se između koncerata ne mora organizirati potraga za pozornicom, hranom i ostatkom vlastitog društva.

Rotting Christ

Ekstremni metal pod ekstremnim suncem

Program su otvorili Bid Zogo, nakon kojih su nastupili Crisalide. Talijanski death metal bend izašao je pred publiku u jednom od najtoplijih dijelova dana, kada je prostor ispred pozornice bio potpuno izložen suncu. Unatoč uvjetima, bend je pokušavao pokrenuti okupljene čvrstim nastupom i zvukom u kojem se osjetio utjecaj Sepulture, što je dodatno potvrdila obrada pjesme „Roots Bloody Roots“.

Ni Infection Code nisu imali lakši zadatak. Iskusni talijanski bend donio je intenzivan i agresivan nastup, dok je publika energiju pokušavala sačuvati u rijetkim komadićima hlada. Toga je poslijepodneva i samo stajanje ispred pozornice povremeno izgledalo kao ozbiljna disciplina izdržljivosti.

Cripple Bastards nisu mnogo marili za temperaturu. Grindcore veterani isporučili su kratak, brz i nemilosrdan nastup s vrlo malo predaha između pjesama. Njihova sirova energija napokon je izvukla veći dio publike iz hlada, dok su Darkhold nakon njih donijeli nešto drukčiji spoj gotičkih, doom i melodičnih elemenata. U danu kojim su dominirale ekstremne metalne forme, upravo su oni ponudili potreban odmak prije početka večernjeg dijela programa.

Rotting Christ

Rotting Christ i Marduk: dva lica crnila

Rotting Christ zauzeli su pozornicu dok je nad Cremonom još uvijek bilo dnevnog svjetla, ali Sakisu Tolisu i ostatku benda nije trebalo mnogo da prostor prilagode sebi. U festivalskih četrdesetak minuta povezali su atmosferu svojih pjesama s vrlo izravnom komunikacijom s publikom.

Od uvodne „Dies Irae“ preko „Kata Ton Daimona Eaytoy“, „Like Father, Like Son“ i „King of a Stellar War“, nastup je kombinirao prepoznatljivu ritualnost benda s energijom velikog festivalskog koncerta. Sakis je vodio publiku kroz refrene, pozivao je na pljesak i skakanje, a završnica uz „Non Serviam“, „Societas Satanas“ i „Grandis Spiritus Diavolos“ pretvorila je prostor ispred pozornice u veliko zajedničko skandiranje.

Nakon grčke ceremonije stigla je švedska ratna mašinerija. Mardukov nastup započeo je nešto kasnije i bio je povremeno prekidan dužim stankama, najvjerojatnije zbog tehničkih poteškoća. To ipak nije umanjilo snagu benda kada bi glazba ponovno krenula.

Morgan Håkansson još jednom je pokazao koliko malo pokreta treba nekome tko već samom pojavom drži pozornicu, dok je Mortuus nastupu dao njegovu hladnu i prijeteću oštrinu. Marduk je ponudio koncentriran presjek različitih razdoblja karijere, uz brzinu i intenzitet zbog kojih njihov nastup nikada ne djeluje kao obična festivalska stanica.

Marduk

Overkill preuzima večer

Overkill je donio promjenu ritma, ali ne i smanjenje intenziteta. Bobby „Blitz“ Ellsworth izašao je na pozornicu s poznatom kombinacijom grimasa, prodornog vokala i energije zbog koje se čini kao da ga netko neposredno prije koncerta priključi na struju.

Od „Scorched“ i „Rotten to the Core“ do „Hello From the Gutter“ i „Deny the Cross“, bend je povezivao različita razdoblja svoje karijere bez oslanjanja samo na nostalgiju. Unatoč izmijenjenoj koncertnoj postavi, s Christianom Olde Wolbersom na basu i jednom gitarom, Overkill je zvučao čvrsto, brzo i potpuno sigurno.

Publika je odgovorila podignutim šakama, glasnim refrenima i energijom koja nije padala ni nakon višesatnog programa. Završna „Fuck You“ bila je očekivan, ali zato ništa manje učinkovit kraj jednog od najuvjerljivijih nastupa večeri.

Overkill

Venom zatvara festival

Nešto poslije 23 sata pozornicu je preuzeo Venom. Nakon cijelog dana koncerata dio publike polako je počeo napuštati festivalski prostor, ali oni koji su ostali dobili su spoj novijeg materijala i pjesama koje su pomogle postaviti temelje ekstremnog metala.

Cronos je djelovao raspoloženo i uvjerljivo, vodeći bend kroz nastup u kojem su se među novijim skladbama našli klasici poput „Welcome to Hell“, „One Thousand Days in Sodom“ i „Countess Bathory“. Upravo su starije pjesme izazvale najglasnije reakcije, dok je završna „Black Metal“ stavila sasvim logičnu točku na najteži dan festivala.

Venom

Posljednji dan Luppolo in Rocka tako je spojio nekoliko generacija i različitih lica metala. Rotting Christ donio je atmosferu i zajedništvo, Marduk hladnu brutalnost, Overkill nezaustavljivu thrash metal energiju, a Venom povratak jednom od izvora cijele priče.

Nakon devet bendova, ljetne žege i gotovo cjelodnevne metalne smjene, festival je završio glasno, mračno i bez ublažavanja. Upravo onako kako mu i priliči.

Foto: SLavica Rudec
Report: Matilda Rudec