Metal On The Hill 2026: deset godina metala iznad Graza

Postoje festivali koje pamtimo po line-upu, oni koje pamtimo po atmosferi i oni kod kojih već sama lokacija čini pola doživljaja. Metal On The Hill već deset godina uspijeva spojiti sve troje.

Na Schlossbergu iznad Graza, među kamenim zidovima Kasemattena, 29. kolovoza održano je jubilarno izdanje festivala pokrenutog 2016. godine. Za desetu obljetnicu organizatori su okupili šest prilično različitih izvođača: Matter Of Taste, Veins Of Suffering, Tabernis, Burning Witches, Soulfly i Alestorm.

Program su u poslijepodnevnim satima otvorili Matter Of Taste, a nakon njih domaće boje nastavili su braniti Veins Of Suffering. Naša ekipa na Schlossberg stigla je nakon njihovih nastupa, pa je za nas koncertni dio Metal On The Hilla zapravo počeo nešto kasnije, s jednim od neobičnijih imena ovogodišnjeg programa.

Metal On The Hill

Tabernis: ritual pod kamenim svodovima Kasemattena

Već je dolazak Tabernisa na pozornicu potpuno promijenio atmosferu.

Ovdje nema klasične metal formule ni očekivanog zida električnih gitara. Gajde, davul, udaraljke i mračna, gotovo ritualna estetika stvaraju zvuk koji se kreće između dark folka, srednjovjekovnih motiva i metala, ali bez upadanja u veselu tavernsku folklornu klišeiziranost.

Upravo se Kasematten pokazao kao gotovo savršeno mjesto za takav nastup. Kameni zidovi, polumrak i cijela arhitektura Schlossberga kao da su postali dio scenografije, pa je Tabernis vizualno i zvučno djelovao kao bend stvoren upravo za ovakvu lokaciju.

Njihov se nastup puno više oslanja na atmosferu i ritam nego na klasičnu koncertnu demonstraciju virtuoznosti. Rezultat je nastup koji se među ostalim bendovima tog dana definitivno izdvajao. I to je dobro došlo, jer je već sljedeći izvođač festival odveo sasvim drugim putem.

Tabernis

Burning Witches: bez okolišanja, ravno u heavy metal

Sa Burning Witches stigao je povratak klasičnom heavy metalu.

Švicarski bend ne pokušava sakriti odakle dolazi njegova glazbena inspiracija: snažne gitare, visoki vokali, brzina i refreni koji traže podignute šake u zraku. Upravo je koncertno okruženje ono u kojem takva formula najbolje funkcionira.

Nakon uvoda Sanguini Hominum krenule su sa Soul Eater, a vrlo brzo uslijedile su Shame i Dance With the Devil, čime je nastup praktički od početka dobio puni intenzitet.

Središnji dio seta donio je Inquisition, Evil Witch, Black Widow i Lucid Nightmare, dok su Hexenhammer i Wings of Steel dodatno podigle energiju pred pozornicom.

Za završnicu su ostavile The Witch of the North i naslovnu Burning Witches. Jedanaest pjesama, bez nepotrebnog razvlačenja i s jasnom namjerom da svaki raspoloživi trenutak pretvore u klasični heavy metal koncert.

Burning Witches su na Metal On The Hillu nastupile i 2023., pa im Schlossberg nije nepoznat teren. Ovoga puta vratile su se kao bend koji vrlo dobro zna što od njega publika očekuje i nema nikakav problem upravo to i isporučiti.

Burning Witches

Soulfly: kada je večer postala ozbiljno teška

A onda je na pozornicu stigao Max Cavalera.

Ako je dotadašnji program pokazivao koliko različitih lica metal može imati, Soulfly su festival od prvih sekundi prebacili u njegovu najtežu fazu.

Otvaranje s Back to the Primitive bilo je dovoljno da se osjeti velika promjena energije, a Seek ‘n’ Strike i No Hope = No Fear samo su nastavili udar koji je došao praktički bez zagrijavanja. Uslijedila je Prophecy, jedna od pjesama koje odmah podsjećaju koliko je Cavalera groove tijekom desetljeća postao prepoznatljiv.

Soulfly uživo i dalje počiva na vrlo jednostavnoj ideji: riff mora udariti fizički.

No Pain = No Power, Fire, Bring It i Downstroy nastavile su u tom smjeru, dok su tribal elementi u Berimbau / Tribe ponovno izvukli jednu od karakteristika po kojima je zvuk Soulflyja od samih početaka bio prepoznatljiv. Set je dalje uključio I and I, Chama i Bumba, uz materijal iz različitih razdoblja benda.

Jedan od simpatičnijih trenutaka večeri dogodio se kada se bendu za bubnjevima pridružio mladi Nuri, unuk Franza Wetzelbergera iz Matter Of Taste. U festivalskom danu kojim se obilježavalo deset godina Metal On The Hilla, taj mali susret različitih generacija glazbenika lijepo se uklopio u cijelu priču.

No glavni dojam Soulflyja ipak nije bio sentimentalan. Bio je težak, glasan i sirov. I vrlo vjerojatno je upravo njihov nastup bio glazbeno najsnažniji trenutak ovogodišnjeg festivala.

Soulfly

Alestorm: ozbiljnost je završila čim su pirati stigli

Nakon Soulflyja trebalo je zatvoriti festival.

A pokušavati nadmašiti njihovu težinu još težim bendom vjerojatno ne bi imalo previše smisla. Organizatori su napravili upravo suprotno.

Doveli su Alestorm.

Škotska piratska družina na Metal On The Hill vratila se nakon nastupa 2017., ovaj put u ulozi headlinera jubilarnog izdanja. I od trenutka kada je krenula Keelhauled, bilo je jasno da je ozbiljni dio večeri završen.

Slijedile su Killed to Death by Piracy i The Sunk’n Norwegian, a zatim potpuno alestormovski niz naslova koji možda najbolje objašnjava bend svakome tko ih nikada nije slušao: Zombies Ate My Pirate Ship, Mexico, Under Blackened Banners i, naravno, Banana.

Ako je cilj bio pretvoriti Kasematten u veliku metal zabavu, do Hangovera taj je posao već bio obavljen.

U drugom dijelu seta našle su se Hyperion Omniriff, Nancy the Tavern Wench, naslovna Alestorm, Frozen Piss 2 te epskije intonirana 1741 (The Battle of Cartagena). Nakon The Storm stigla je P.A.R.T.Y., pjesma čiji naziv prilično precizno opisuje što se u tom trenutku događalo ispred pozornice.

A onda završni udar alestormovskog humora: Shit Boat (No Fans), Drink, Uzbekistan i nezaobilazna Fucked With an Anchor, prije kratkog Rumpelkomboa za kraj.

Na pozornici golemo napuhano pače, u publici ruke u zraku, pjevanje i ona vrsta kontroliranog kaosa koju Alestorm već godinama pretvara u svoj zaštitni znak.

Nakon mračnog rituala Tabernisa, tradicionalnog heavy metala Burning Witches i brutalnog groovea Soulflyja, Alestorm su ponudili nešto sasvim drugo: završetak koji nije pokušavao biti veličanstven ni pretjerano ozbiljan. Samo je pokušavao biti zabavan. I uspio je.

Alestorm

Deset godina festivala koji zna gdje mu je mjesto

Metal On The Hill nema deset pozornica, desetke tisuća posjetitelja niti program koji traje četiri dana.

I upravo u tome leži dio njegova šarma.

Jedna pozornica omogućuje da se festival prati bez računanja koliko će bendova biti žrtvovano zbog preklapanja satnica, a Kasematten nisu tek prostor u koji je slučajno postavljena bina. Schlossberg festivalu daje identitet.

Ovogodišnji line-up pritom je možda najbolje pokazao zašto format funkcionira. Tabernis, Burning Witches, Soulfly i Alestorm gotovo da ne mogu biti različitiji, a ipak je prijelaz od ritualnog dark folka preko klasičnog heavy metala i tribal groovea do piratske zabave imao svoju logiku.
Soulfly su donijeli najteži trenutak večeri.
Alestorm najveću zabavu.

A između ta dva ekstrema bilo je dovoljno različitih zvukova da jubilarni Metal On The Hill ne postane tek proslava vlastite prošlosti.

Deset godina nakon prvog izdanja, festival očito još ima razloga ostati na brdu.

I već je potvrđeno da se vraća 2027. godine, dok line-up zasad ostaje tajna.

Pogledajte galeriju👇