Clisson je mali grad u Francuskoj koji se jednom godišnje pretvori u mjesto na kojem normalni ljudi shvate da možda ipak nisu toliko normalni. U slučaju Hellfesta, to je kompliment.
A jedan od razloga zbog kojih sam ove godine potegnula do Francuske bio je Helloween. Naravno, službeno se može reći da se išlo zbog festivala, programa, fotografiranja i svih drugih ozbiljnih razloga koje odrasli ljudi navode kad pokušavaju zvučati razumno. Ali ako ćemo biti iskreni, bundeve su bile vrlo visoko na popisu motiva.
U petak, 19. lipnja 2026., Helloween je na Hellfestu nastupio na Mainstageu 1 u sklopu 40 Years Anniversary Toura, turneje kojom bend obilježava četiri desetljeća karijere. I dok bi se za ovakav bend možda očekivao mrak, dim, dramatična rasvjeta i sve ono što velikim metal koncertima obično dodaje na atmosferi, Clisson im je dao nešto sasvim drugo: sunce, vrućinu i pozornicu na kojoj se nije imalo gdje sakriti.
I ispalo je odlično.
Ovo mi nije bio prvi susret s Helloweenom, a kako stvari stoje, nadam se da neće biti ni zadnji. Treći put u tri godine gledati isti bend možda već lagano ulazi u zonu osobne dijagnoze, ali postoje dijagnoze s kojima se čovjek sasvim dobro nosi. Pogotovo kad uključuju “March of Time”, “I Want Out”, “Eagle Fly Free” i odluku da je sasvim razumno potegnuti do Clissona zbog još jednog susreta s bundevama.
I da, isplatilo se.
Helloween po danu ima smisla
Helloween sam već gledala u drugačijim uvjetima, ali ovo je bio prvi put da mi je toliko sjelo vidjeti ih na suncu. Veliki festivalski nastupi često se oslanjaju na mrak, dim, reflektore i scensku dramatiku, ali ovdje je sunce radilo nešto drugo. Pokazalo je bend bez skrivanja, s gestama, pogledima, osmijesima i komunikacijom koja se u noćnom spektaklu lako izgubi.
Na papiru, Helloween po danu i na vrućini možda ne zvuči kao idealna kombinacija. U praksi, tih sat i nešto sitno nije bilo vremena za razmišljanje o žeđi, suncu ni činjenici da festivalsko tijelo nakon nekoliko dana počne slati prilično dramatične pritužbe upravi. Kad bend krene ovako, mozak jednostavno prebaci na drugi program: pjevaj, skači, fotografiraj, preživi, ponovi.
Koncert je otvoren s “March of Time”, barem za one koji su ga mogli gledati od prve sekunde. Ja sam prvu pjesmu provela čekajući da me puste u photo pit, što je posebna francuska festivalska disciplina strpljenja i suzdržavanja od komentara koji nisu za objavu. Barem ne u ovom trenutku dok sam pod dojmom. Zato je druga pjesma, “The King for a 1000 Years”, bila moj stvarni ulazak u koncert: photo pit, samo nekoliko metara od benda, sunce, vrućina i Helloween ispred objektiva.
A nakon toga je uslijedio očekivani dernek u prvim redovima.
Setlista s kojom se ne raspravlja
Kod nekih bendova čovjek ima popis želja, prigovora, trauma i pjesama koje “moraju” svirati da bi koncert bio potpun. Kod Helloweena sam, realno, prilično loš materijal za takve rasprave. Sve što odsviraju meni je perfektno. Naravno da postoje pjesme kojima se posebno veselim, naravno da postoje trenuci koje čekam više od drugih, ali kad Helloween krene, moja sposobnost racionalnog prigovaranja setlisti prilično brzo nestane.
I možda je upravo zato ovakav festivalski set radio tako dobro. Nije imao luksuz samostalnog koncerta, ali nije ni trebao glumiti cijelu povijest benda u punom trajanju. “Future World”, “We Burn”, “Ride the Sky” i “Eagle Fly Free” pokazale su koliko njihov katalog prirodno funkcionira na velikoj festivalskoj pozornici, čak i usred dana, bez mraka koji bi dodao dramu umjesto benda.
“Future World” je donio malu prometnu gužvu za mikrofonima, s Derisom, Kiskeom i Hansenom u istom vokalnom pogonu, što je kod Helloweena zapravo prednost, a ne organizacijski problem. “Ride the Sky” je zatim dobio svoj poseban trenutak s Kai Hansenom koji ga je odradio sam, bez potrebe za velikim objašnjenjima. Neke pjesme jednostavno znaju tko ih treba povesti.
Helloween je na Hellfestu donio presjek karijere koji nije djelovao kao muzejski obilazak. Četrdeset godina, tri vokalne osobnosti, nekoliko era benda i publika koja vrlo dobro zna zašto je došla. To je moglo otići u čistu nostalgiju, ali nije. Bend je djelovao živo, raspoloženo i dovoljno sigurno u ono što radi da nije morao dokazivati vlastitu važnost u svakoj sekundi.
Obljetnica bez prašine
Andi Deris i Michael Kiske imali su dovoljno prostora svaki za svoju ulogu, a njihovi zajednički trenuci nisu djelovali kao puko podsjećanje na veliku povijest benda, nego kao dio žive, aktualne postave. Kod Helloweena je uvijek lako skliznuti u priču o prošlosti, ali ovaj nastup nije živio samo od toga.
Kai Hansen, Michael Weikath, Sascha Gerstner, Markus Grosskopf i Dani Löble držali su nastup čvrstim i pokretnim, bez osjećaja da se radi samo o skraćenoj festivalskoj verziji nečega većeg. Da, ovo nije bio samostalni koncert s punim trajanjem i svim prostorom koji Helloween može zauzeti, ali bilo je dovoljno da se dobije ono najvažnije: energija, povijest, refreni i onaj prepoznatljivi power metal zanos zbog kojeg publika vrlo brzo zaboravi da stoji na suncu.
A to nije mala stvar. Na festivalu, pogotovo usred vrućine, bend vrlo brzo pokaže ima li stvarnu snagu ili se oslanja na okolnosti. Helloween je ovdje imao okolnosti koje bi nekome drugome možda pojele dio magije. Njima su, na neki čudan način, radile u korist.
Power, fina dama i trenutak koji se čekao
Posebno me razveselio “Power”. Ne samo zato što je to jedna od onih pjesama koje na koncertu odmah dignu sve oko sebe, nego i zato što sam imala mali strah da je možda neće svirati. Nakon što je izostala sa setliste na Sweden Rocku, postojala je realna mogućnost da je Hellfest neće dobiti.
Dobio ju je.
Zašto baš toliko volim gledati “Power” uživo, neću detaljno objašnjavati jer sam trenutno fina dama koja je na Hellfest stigla nakon obilaska parfumerija u Parizu. Dovoljno je reći da postoje pjesme koje na papiru izgledaju kao još jedan veliki refren, a uživo postanu nešto sasvim drugo. “Power” je jedna od njih. Na Hellfestu je imala točno ono što treba imati: brzinu, osmijeh, publiku i onaj trenutak u kojem shvatiš da nemaš apsolutno ni najmanju namjeru stajati mirno.
Završni dio koncerta s “I Want Out”, “Eagle Fly Free” i “Dr. Stein” imao je upravo onu festivalsku logiku koja se traži od ovakvog nastupa. Nema nepotrebnog rastezanja, nema praznog hoda, samo pjesme koje publika prepoznaje odmah i bend koji zna koliko mu je malo potrebno da ogromnu masu ljudi pretvori u zbor.
Na Helloween ponovno, na Hellfest baš i ne
Možda je najljepše kod ovog nastupa bilo to što nije ovisio o idealnim uvjetima. Nije bilo noći koja će sakriti umor, nije bilo dramatičnog mraka koji će sve učiniti većim nego što jest, nije bilo potrebe da se bend zamaskira u spektakl. Helloween je izašao na sunce, pred more ljudi, na festivalsku vrućinu, i svejedno djelovao kao bend koji zna zašto je još uvijek tu.
Vidjeti ih tako, na nekoliko metara udaljenosti u photo pitu, a zatim iz publike, uvijek je posebno iskustvo. Prvo objektiv, onda glas, ruke, skakanje i ono poznato pitanje koje se pojavi svaki put kad si na kraju koncerta umoran, žedan i presretan: zašto si ovo radiš?
Zato.
Zato se putuje. Zato se stoji na vrućini. Zato se čeka ulazak u photo pit dok prva pjesma već prolazi. Zato se i treći Helloween u tri godine ne čini kao pretjerivanje, nego kao sasvim razumna odluka. I zato ću ih, dok god imam prilike, gledati opet.
Što se Hellfesta tiče, tu je priča malo kompliciranija. Helloween je bio jedan od razloga zbog kojih se isplatilo potegnuti do Clissona, ali festival kao iskustvo zaslužuje poseban tekst. I dobit će ga. Sigurno.
Ovdje je ipak red ostaviti fokus tamo gdje pripada: na bendu koji je i na suncu, i na vrućini, i u skraćenom festivalskom formatu pokazao zašto 40 godina karijere ne mora zvučati kao brojka iz biografije, nego kao razlog za slavlje.
Fotogaleriju nastupa Helloweena na Hellfestu 2026 pogledajte u nastavku.
Autor: Matilda Rudec
Datum objave: 21. lipnja 2026.
