Hollywood Vampires u Zagrebu: vampiri su došli po rock’n’roll, ne po krv

Postoje bendovi koji na pozornici predstavljaju vlastitu diskografiju, postoje oni koji žive od nostalgije, a onda postoje Hollywood Vampires. Teško ih je potpuno smjestiti u bilo koju od tih kategorija. Iza imena stoje Alice Cooper, Joe Perry, Johnny Depp i Tommy Henriksen, ali cijela priča od početka ima još jednu važnu dimenziju – slavljenje rock’n’rolla i ljudi koji su ga stvarali.

Hollywood Vampires stigli su 3. rujna u Arenu Zagreb, nakon što je koncert prvotno najavljen za pulsku Arenu zbog tehničkih zahtjeva produkcije premješten u glavni grad. Promjena lokacije donijela je i pomalo neobičnu sliku. Gornje tribine nisu bile otvorene, ni ostatak dvorane nije bio ispunjen do posljednjeg mjesta, ali vrlo brzo pokazalo se da broj ljudi te večeri neće određivati energiju koncerta. Nakon mračnog uvoda u znaku lijesova, groblja i vampirske estetike, večer su otvorili s „I Want My Now” i „Raise the Dead”. Već u prvim minutama bilo je jasno tko će držati pozornicu pod kontrolom. Alice Cooper možda u Hollywood Vampiresima nije jedino veliko ime, ali uloga frontmena i dalje mu pripada potpuno prirodno. Cilindar, crna šminka, štap, grimase i teatralnost kojoj je posvetio desetljeća karijere nisu tek scenografija. Cooper zna kako voditi koncert, kada se povući nekoliko koraka unatrag i kada ponovno preuzeti cijelu pozornicu. Nakon njegove „I’m Eighteen”, „My Dead Drunk Friends” i „The Boogieman Surprise” počeo se sve jasnije pokazivati koncept večeri. Hollywood Vampires ne funkcioniraju kao klasična supergrupa koja između nekoliko svojih pjesama ubacuje poznate hitove kako bi zadovoljila publiku. Obrade su srž njihova identiteta, a iza većine stoji konkretna posveta ljudima i glazbi koji su oblikovali članove benda.

Hollywood Vampires

Johnny Depp u prvom dijelu koncerta uglavnom se držao gitare i nije pokušavao činjenicu da je vjerojatno najpoznatije lice na pozornici pretvoriti u glavnu atrakciju večeri. U prvi je plan izašao u mračnoj „Venus in Furs” Velvet Undergrounda, a zatim preuzeo vokal i u „People Who Died”. Kako je koncert odmicao, Depp je postajao sve sigurniji. Posebno dobro funkcionirala je „The Death and Resurrection Show” Killing Jokea, ali njegov glavni trenutak stigao je nešto kasnije. Bowiejeva „Heroes” bila je jedan od emocionalnih vrhunaca večeri. Bez potrebe da imitira Bowieja, Depp je pjesmu povukao prema vlastitom, tamnijem i suzdržanijem izrazu. Uz vizuale na velikom ekranu cijeli je koncert na nekoliko minuta izašao iz zone velike rock zabave i dobio ozbiljniji ton.

Moram priznati, Johnny Depp me na pozornici potpuno oduševio. I da, imala sam tremu dok sam ga fotografirala. Tek mi je uživo postalo jasno zašto su žene diljem svijeta toliko lude za njim. Nije stvar samo u izgledu, na pozornici ima neku teško objašnjivu karizmu, onu vrstu prisutnosti zbog koje ga jednostavno ne možeš prestati gledati. A kad ga istovremeno moraš gledati kroz objektiv i pokušavati napraviti dobru fotografiju, nije baš najlakši zadatak.

Hollywood Vampires

Ako je dio publike u Arenu došao prvenstveno vidjeti Johnnyja Deppa, Joe Perry ih je vrlo brzo podsjetio da na pozornici stoji i jedan od ljudi koji su ispisivali povijest američkog hard rocka. Perry je preuzeo vokal u Johnny Thundersovoj „You Can’t Put Your Arms Round a Memory” i Aerosmithovoj „Bright Light Fright”, dok su „Livin’ on the Edge” i kasnije „Walk This Way” donijeli ono što se od njega i očekivalo – gitaru koja ne treba posebno predstavljanje. Nije čovjek od velikih scenskih pokreta ni teatralnosti poput Coopera, ali upravo u tome funkcionira kontrast između dvojice veterana.

A Hollywood Vampires nisu samo četiri poznata imena s plakata. Basist Chris Wyse dobio je prostor kroz solo koji se spojio s „Who’s Laughing Now”, Glen Sobel pokazao je zašto već godinama pripada među najuvjerljivije rock bubnjare današnjice tijekom „Baba O’Riley”, dok je Tommy Henriksen tijekom cijele večeri bio jedan od onih ljudi bez kojih ovakav bend jednostavno ne bi funkcionirao.

Sredina koncerta pretvorila se u svojevrsnu šetnju kroz nekoliko desetljeća rock povijesti. „Baba O’Riley” bila je pozdrav The Whou i Keithu Moonu, instrumentalni „Beck’s Bolero” posveta Jeffu Becku, a „Roadhouse Blues” The Doorsa u njihovoj je izvedbi dobila znatno tvrđu, prljaviju formu. Cooper je tu ponovno bio u svom elementu, ovaj put i s usnom harmonikom.

Jedna od stvari koje kod ovakvog repertoara lako mogu krenuti u pogrešnom smjeru jest pretvaranje koncerta u skupu večer obrada. Hollywood Vampires tu zamku uglavnom uspijevaju izbjeći. Razlika je u tome što ljudi na pozornici nisu promatrači rock povijesti o kojoj govore. Oni su dio nje.

Cooper je dijelio vrijeme, pozornice i prijateljstva s generacijama kojima se tijekom koncerta odaje počast, Perry je stvarao neke od pjesama koje danas imaju status rock standarda, a cijela postava dovoljno je svirački uvjerljiva da se koncert nikada ne pretvori u celebrity karaoke. Pred završnicu je stigao jedan od najglasnijih trenutaka večeri. Tommy Henriksen preuzeo je mikrofon u „Highway to Hell”, a AC/DC klasik vrlo brzo pokrenuo i one dijelove Arene koji su dotad koncert pratili nešto mirnije. Odmah zatim stigla je „Walk This Way”, ponovno s Perryjem u njegovu prirodnom okruženju.

A onda je Cooper ponovno potpuno preuzeo predstavu. Za „School’s Out” pojavio se u bijelom fraku i cilindru, prema publici su poletjeli veliki baloni, a u pjesmu je tradicionalno ubačen dio Pink Floydove „Another Brick in the Wall”. Nakon večeri pune posveta drugima, završnica je pripala čovjeku koji je i sam odavno postao jedan od simbola rock’n’rolla. Publika je ipak tražila još. Hollywood Vampires vratili su se na bis s „The Train Kept A-Rollin’”, starim rhythm and blues standardom koji je kroz desetljeća prošao kroz ruke The Yardbirdsa, Aerosmitha i čitavog niza drugih izvođača. Teško je bilo zamisliti prikladniju posljednju pjesmu za koncert benda koji se toliko otvoreno hrani vlastitim glazbenim korijenima. Nešto više od sat i pol nakon početka, ostao je dojam da najveća vrijednost Hollywood Vampiresa ipak nije u tome što su na istoj pozornici okupili nekoliko svjetski poznatih imena. Da je sve ostalo samo na tome, projekt bi odavno postao zanimljiva fusnota u biografijama njegovih članova.

Umjesto toga dobili smo bend koji očito još uvijek uživa svirajući zajedno. Alice Cooper ponovno je pokazao koliko malo treba pravom frontmenu da preuzme prostor. Joe Perry da mu gitara ne služi kao podsjetnik na slavnu prošlost. Johnny Depp da u ovom društvu ne mora biti filmska zvijezda nego jednostavno jedan od glazbenika. A ostatak benda da bez vrhunske postave ni sva velika prezimena svijeta ne bi bila dovoljna.

Hollywood Vampires možda nisu napunili zagrebačku Arenu, ali koncert zbog toga nije djelovao kao odrađivanje obaveze pred manjim brojem ljudi. Upravo suprotno, bend je svirao kao da je pred njima puna kuća. I možda je upravo u tome cijela poanta njihova postojanja.

Hollywood Vampires ne pokušavaju dokazati da je rock’n’roll još uvijek mlad. Ne mora ni biti. Pokazuju da dobra pjesma, dobra gitara i nekoliko ljudi koji još uvijek iskreno uživaju u sviranju mogu sasvim dobro preživjeti protok vremena. A vampiri bi, uostalom, o tome trebali nešto znati.

Pogledajte kako je izgledao vampirski spektakl u našoj galeriji s koncerta Hollywood Vampires u Areni Zagreb